Puno se toga izdogađalo od mog prošlog posta. To mi je zapravo i nekakva isprika samoj sebi da nisam dugo pisala. Čak sam zanemarila i pisanje svojih 10 želja, otkad mi se mama razboljela. Svi prioriteti su mi se izmiješali, i svaki dan nastojim živjeti sa što manje razmišljanja o mami koja tamo u toplicama leži nepokretna, bez moći govora. Doslovce mi se srca slama pri sjećanju na nju u onom velikom krevetu, kako je oslabila i kakao nam se nijemo razveselila, grimasom smijeha i olakšanja, grimasom koja govori sve onome tko ju poznaje a sam je bezličan grč za sve ostale. Plakala sam pokraj nje, tješila je , češljala, dragala po rukama i licu i stalno vrtila po glavi isto pitanje: zašto? Bože, zašto baš njoj, koja tako voli, strastveno obožava život, kretnju, akciju, razgovor, komunikaciju?! A ja, potpuno nemoćna da joj ikako pomognem, osim da je malo tješim, malo pričam i brinem se za nju kako se ona brinula za sve nas cijeli svoj život. Evo danas je već 52 dan kako ju je pogodila ta opaka bolest današnjice, a ona se još drži i bori se i ne da se. Divim joj se svakim danom sve više, jer ja bih već davno odustala da mi je um i duša tako zarobljena, zamolila bih Boga i Anđele da me puste k sebi. Možda je uslišala moju želju, kad sam je molila da se drži barem 2 mjeseca, ili je to njena vlastita odluka, nažalost to neću nikada saznati. I zato majčice moja, ti si moja heroina, bila si, jesi i zauvijek ćeš ostati moj ideal ljubavi, hrabrosti i želje za životom.
Post je objavljen 14.11.2007. u 15:10 sati.