Oči su mi pune prašine.
Nekakve prašine
koja mi onemogućava da te vidim
iako sam poprilično sigurna da nisam sama
ta još noćas si bio ovdje!
Udišem zrak
ne osjećam te.
Ne razumijem.
Poprilično sam sigurna da ne sanjam.
Iako, ja gotovo uopće niti ne spavam.
Što ako je sve bio samo san?
Ako ja konstantno sve ove mjesece
zapravo sanjam
Budna?
Što ako se probudim i shvatim
da je nebo uistinu plavo
a ne sivo kakvog ga ja vidim?
Ili, još gore, što ako se uopće ne probudim
iz ovog svog lucidnog sna
i zapravo nikad ne shvatim
da ti zapravo uopće ne postojiš?
Zar nije otužno ovo o čemu razmišljam?
Zar nije tužno, naprosto pretužno
sanjati
i ne biti toga svjestan?
Post je objavljen 14.11.2007. u 00:35 sati.