Svima su poznati trenuci kada se malo porječkate sa svojim boljim (lošijim) polovicama. Moja bolja polovica tada obično kaže: "kako si mogao biti fin, pristojan, kulturan, nježan, romantičan itd. kad smo hodali, a pogledaj se sad". U tim trenucima ja joj obično kažem: "to je bila predizborna kampanja dušo".
Da, predizborna kampanja. Vrijeme kad je sve dopušteno, kada se briše granica između istine i laži. Vjerojatno vam je kao i meni zlo od političara i njihovih obećanja, namještenih osmijeha i u Photoshopu pomlađenih lica. Jedva čekate da sve to prođe i da napokon prestane taj medijski napad na našu psihu i na naše živote. U cijeloj toj priči o kampanji meni nije jasno da li političari stvarno misle da sve te reklame doista utječu na naše odluke ili im se živo fućka. Ja mislim, da ljudi ionako znaju kome će dati svoj glas bez obzira na njihove preizborne poruke. Zaboga, pa mi znamo tko su oni i što nam (ne) rade. Zar bi zbog tri tjedna agresivnih reklama trebali promijeniti mišljenje i povjerovati u njihova prazna obećanja?
Najgore u svemu je da to jako puno košta. Prema službenim podacima u ovoj kampanji potrošiti će se nešto preko 100 milijuna kuna! Prema nekim neslužbenim procjenama taj je iznos barem 50% veći od čega polovica otpada na dvije vodeće stranke.
Kako uludo potrošen novac, jednostavno bačen!
Razmišljao sam što bih ja učinio s tim novcima da sam vođa jedne od vodećih stranaka.
Za početak, uopće se ne bih oglašavao u medijima, osim za kratke najave pojedinih akcija. Akcije bi bile slijedeće; najprije bih najtežim i najhitnijim bolesnicima kojima je ugrožen život platio skupe operacije u inozemstvu. Zatim bih najlošije opremljenim bolnicama kupio uređaje, koji su im prijeko potrebni za donekle normalan rad. Dječjim domovima i domovima umirovljenika, kupio bih klima uređaje i slične potrebne uređaje (nove igračke, namještaj...).
U suradnji sa informatičkim tvrtkama donirao bih računala najlošije opremljenim školama. Đacima putnicima bih sagradio stajališta da ne moraju na otvorenom po snijegu i po kiši čekati autobuse. Onima koji nemaju mogućnost javnog prijevoza, probao bih kupiti neko vozilo ili organizirao prijevoz na neki drugi način.
U četiri najveća grada kupio bih četiri stana, koja bih dodijelio najsiromašnijim obiteljima. Osnovao bih zakladu za stipendiranje siromašne i nadarene djece.
Dio novca bih donirao udrugama koje se bave edukacijom mladih u borbi protiv ovisnosti.
Na kraju, organizirao bih veliki besplatni koncert (u četiri velika grada) na kojem bi se ljudi opustili i dobro proveli. Doveo bih ja i strana imena da se i s njima provedu ali njima bih morao platiti :((
Nakon svega ovoga postavlja se pitanje da li bih pobijedio na izborima.
Baš me briga, jer ja svoj novac ne bih uludo potrošio.
Za razliku od "pravih" političara!
Post je objavljen 13.11.2007. u 19:04 sati.