Najprije da se nekako odmah ogradim i ispričam što sam odabrala ovu temu koja će možda nekima izgledati ne baš jako majčinski ili velikodušno, ali tako osjećam i imam potrebu izbaciti to iz sebe.
U usporedbi sa ljudima koji boluju od raznih bolesti (upravo sam bila na blogu dr. Sršen koja s još puno ljudi organizira hvalevrijednu humanitarnu akciju) ova moja priča je naravno u nekom drugom planu, nije to ništa tako strašno, ali život čini puno takvih malih sitnica.
Pa da krenem.
Oni koji me poznaju, privatno ili preko bloga, znaju da imam jednu djevojčicu i jednog Savršenog. U šali znam reći da imam dvoje djece, ali sada ću se bazirati na ono mlađe, rođeno od mene, prije tri i pol godine.
Od njezinog dolaska, život mi se okrenuo u nekom novom i drukčijem pravcu. Ne potpuno, ali dobrim dijelom. Zbog činjenice da sam ju rodila u Beču gdje do tada nisam radila i još sam bila u fazi integracijske prilagodbe, bez ikoga svoga (osim Savršenog koji je radio i još uvijek trenirao), to prvo vrijeme s njom mi je bilo, kako lijepo i ispunjeno, tako i iznimno teško.
Tim više što je djevojčica dosta rano počela imati neurodermitis, s kojim se, na žalost još uvijek, više ili manje uspješno, borimo.
Svako dijete je posebno, drukčije, individua, premda se neki oblici ponašanja daju svesti pod zajednički nazivnik. Ali definitivno je da postoje lakše i teže odgojiva djeca.
Mi smo obdareni jednom dosta posebnom djevojčicom i ovdje se uopće ne mislim ispričavati onim roditeljskim spuštanjem lopte na zemlju, kako je svako dijete posebno, jer naša je zaista u nekim stvarima iznimna i iznad svog prosjeka. I to je činjenica, kako god to nekome zvučalo. I naravno da sam sretna što je ona nadarena, inteligentna, posebna... ali to nosi i onu drugu stranu medalje, a to je da je ponekad vrlo naporno odgajati ju. Napornije nego neku drugu djecu. Premda je odgoj djece općenito zahtjevan i naravno da nije uvijek lako niti sa onom djecom koja se smatraju lakše odgojivom.
I sada dolazi ona situacija kada mi ljudi oko mene, mnogi od njih sasvim dobronamjerno i zbog svojeg iskustva, savjetuju kako mi je bolje da imam odmah drugo dijete, jer je to jako lijepo, ona neće biti sama...
Ili dobivam ona neizbježna pitanja: "A kada će braco ili seka?", ili ih dobiva moja djevojčica, koja na to, pametna kakva je, uopće ne odgovara jer valjda razumije da nisu u njezinoj domeni i da su to ona pitanja po principu: "Voliš li više mamu ili tatu?".
I premda mi ta pitanja stižu i od jako dragih ljudi, i ne ljutim se posebno na njih, uvijek se nađem u situaciji da moram objašnjavati svoje trenutne osjećaje i ne nailazim baš uvijek na razumjevanje ili odobravanje.
I ne tražim ga. Samo mi nije jasno zašto ljudi misle da je ono što je za njih najbolje mora biti i za mene. Jer ja stvarno nikada nikome, tko se odlučio na više djece jedno za drugim, nisam rekla: "Joj, to ti nije dobro ili pametno." Mogu komentirati kako smatram da to MENI trenutno ne bi odgovaralo, ali ako nekome drugom odgovara, ja sam stvarno sretna zbog njega, ili njih.
I premda slušam razloge kako su jedinci razmaženi, usamljeni i sl. ne odgovaram kako su često majke i očevi zagrizli u komad koji im narušava zdravlje, psihičko ili fizičko, a onda ne mogu biti onakvi roditelji kakvi bi zapravo željeli, jer ih muče razne boljke, od nedostatka vremena, depresija koje ne stignu izlječiti jer im odmah nakon prvog djeteta stigne drugo ili treće, do poremećenih odnosa u braku koji se ne rješavaju, jer se jednostavno ne stigne zbog roditeljstva.
I naravno, ima roditelja koji to sve uspijevaju izbalansirati, riješiti, i uz više djece. Ali ja očito nisam jedna od njih, i moje dijete nije isto kao drugih dvoje ili troje djece.
Ne kažem da za nekoliko godina neću poželjeti još jedno dijete (možda i prije), ali znam kako sam se osjećala do sada.
Jednostavno volim stvari raditi dosljedno, do kraja. Dovela sam sebe u red, osjećam se puno bolje, a za nove izazove se želim osjećati spremno.
Ne smatram da je veća razlika među djecom loša. Iz svog osobnog primjera mogu to potvrditi, dok znam slučajeve braće sa malim razmakom, koja jako loše ili nikako ne komuniciraju.
Isto tako ne mislim da su jedinci neosjetljivi na druge, dapače imam primjere jedinaca koji su vrlo brižni prijatelji, sa većim osjećajem za druge od nekih sa više braće. I da ne nabrajam dalje te sve predrasude.
Neke možda u nekim slučajevima i stoje, ali mislim da je uvijek stvar individualnog odgoja i pristupa.
A na kraju krajeva, taj lov na vještice tj. roditelje koji možda ostanu kod jednog djeteta me nekako podsjeća i na ona, možda ne uvijek izgovorena, ali svakako prisutna razmišljanja, kako su i brakovi ili zajednice bez djece, manje vrijedne.
Nedavno smo imali priliku čuti u hrvatskom Saboru izjavu kako žena vrijedi onoliko koliko je djece rodila. Što bi zapravo, drugim riječima trebalo značiti kako one koje nemaju djecu, vrijede manje.
A one koje ostanu kod jednog djeteta, vrijede možda malo više, ali ne baš previše.
Pitam se je li tu jednako tako bitno kako ste odgojili to samo jedno dijete, ili je bitna brojka?
A i popravaljanje stope nataliteta. To, kakvo društvo gradimo, kakve mogućnosti društvo daje onda toj djeci i njihovim roditeljima, je manje bitno.
Bitno je da nas ima. Možda je istina da nas Hrvata ima sve manje, a nekih drugih naroda ima sve više. Ali to se ne rješava samo tako da čovjek iz osjećaja prema državi ima više djece.
Jednako kao što ne bi svoje dijete slala u rat, ne bi niti imala dijete prvenstveno zbog popravljanja demografske slike.
Ako se poklope naši osobni razlozi da imamo dijete sa činjenicom da smo pridonijeli tome da nas ima za jednu brojku više, biti ću sretna.
Ali i ovako sam zadovoljna, jer nisam majka na rubu živčanog sloma (premda se moram još uvijek ponekad boriti da izdržim i sa samo jednim), jer slušam svoje tijelo i osjećaje i jer ne prelazim svoje osobne granice, koje svi imamo.
I koje nisu za svakoga jednake.
I na kraju krajeva, pitanje hoće li netko imati djecu i koliko će ih imati, pitanje je privatne naravi, vlastitih želja i mogućnosti i nema univerzalnog recepta za svakoga.
Po meni je puno dosljednije ako ljudi koji se ne osjećaju spremnima za izazov roditeljstva ili imanja više djece u nekom zadanom roku, to jasno priznaju. I čini mi se bolje nego pod svaku cijenu, zbog pritiska društva ili nekih drugih faktora, imati djecu za koju nismo spremni. Jer tako se ne odgajaju zdravi naraštaji.
I premda su djeca dar Božji, ljudi koji ih nemaju (ili imaju samo jedno) jednako su tako nečija djeca i dar Božji.
I često svoju velikodušnost mogu pokazati i živjeti jednako dosljedno u zajednici, bez obzira na činjenicu imaju li ili koliko djece imaju...
A svim onim znatiželjnicima koji se pitaju kada će braco, odgovaram: "Obavijestit ću vas na vrijeme. Kada bi me barem svi tako često pitali kako se osjećam i kako proživljavam svoje majčinstvo, makar i sa samo jednim djetetom."
Post je objavljen 12.11.2007. u 09:56 sati.