U bolnici je opet. Trudovi su započeli po noći, probudila me je sva nesigurna što da radi. Bila je zbunjena i ljuta jer nije znala da li su to pravi ili pripremni trudovi. Nisam ni ja znao. Odlučili smo otići u bolnicu. Dok smo se spremali, trudovi su prestali. Nisu došli u očekivanom razmaku. Crvena nije htjela ići, ali ja sam ju požurivao. Osjećala se glupom što nisu pravilni, ljutom. Nagovorio sam ju da idemo. Nije bilo vremena za prekomjerna razmišljanja, analiziranja i pitanja vrste :”Da li je dobro što ovo radim”. Ponekad mrzim njezin kult savršenog postupka. Sve mora biti savršeno iz prve, ispravno i besprijekorno. A, ponekad , kao jučer ne možeš znati pravilan odgovor, ne možeš znati što najbolje, najsavršenije za napraviti. Možeš samo učiniti ono što ti daje najviše sigurnosti, a to je bilo odlazak u bolnicu.
Sjeli smo u auto. Bodrio sam ju putem. Sva sreća da je bilo kasno, i da nije bilo prometa, te da smo došli brzo i bez problema, iako su gradske ceste bile tako užasne, prepune rupa i pukotina da joj je bilo jako teško voziti se do bolnice. I meni je bilo teško, jer nisam mogao gledati kako se pati zbog toga, a ja nisam ništa mogao učiniti po tome. Jebene rupe, rupetine na cesti.
U bolnici užas. Zbunjeno, tek probuđeno osoblje, birokratska mašinerija kojoj treba vrijeme i snaga da se pokrene i procesira trudnicu pred porodom. Na pripremnom tečaju su nam rekli da njihov posao nije ugađanje i odobrovaljanje pacijentima, nego je njihov posao da se pobrinu da pacijenti ostanu živi. Dobro. Ali, mislim da je ono jučer graničilo sa površnom nebrigom. Nije mi se svidjelo.
Crvena je ostala tamo, a mene su izbacili doma. Pozvat će me kada će početi porod. Naravno poziv nije došao cijelu noć. Porod nije krenuo, ja nisam dotrčao.
Nisam odmah mogao zaspati. Došao sam doma, nakon što sam se desetak minuta zajebavao sa bočnim parkiranjem ispred kuće. Sjeo sam u svoj novi, tuđi stari, trosjed i zabuljio se u televizor. Na ekranu se je vrtio kraj treće sezone BSG. Obožavam tu seriju. I ta mi je epizoda uvijek bila jebeno dobro. Kada sam ju prvi put pogledao, ostao sam širom otvorenih usta od šoka. Sada me je smirila. Dobio sam poruku od Crvene da je sve uredu.
Nakon pola sata, nakon sat vremena, nakon dugih-kratkih minuta, uspio sam se vratiti u stanje uspavanosti. Presvukao sam se u piđamu, legao se na njezinu stranu. Naslonio glavu na njezin jastuk, presvukao se njezinim plahatama , uzeo zbirku priča o Conanu u ruke i počeo ih čitati.
Probudio sam se u šest i petnaest ujutro. Kao i svakog radnog dana. Bio sam nervozan. Debeo i napuhan. Trebam se više kretati. Ne mogu podnijeti kada mi tijelo ovako dođe. Mrzim svoju nebrigu. Mrzim zalogaje koje pojedem po noći, da bi imao snage proći porod s Crvenom. Porod koji nikada ne dolazi. Mrzim svoju slabost, i nesposobnost da imam brži metabolizam. Mrzim ovaj strah i osjećaj povraćanja s kojim sam se danas probudio.
Na poslu problemi. Kao i uvijek. Na poslu strah. Na poslu nesigurnost. Crvena me je napokon nazvala. Ništa se nije dogodilo. Sada čekamo što će reći vizita.
Post je objavljen 12.11.2007. u 08:13 sati.