Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/smirjam

Marketing

VJERA U ZAGROBNI ŽIVOT ...

***************Image Hosted by ImageShack.us

Uvod
Vjera u zagrobni život u Starome se zavjetu postupno razvijala. U drevnim biblijskom tekstovima ona još nije bila dovoljno artikulirana. Predodžbe o zagrobnom životu bile su još vrlo nejasne, sužavale su svaku mogućnost života nakon smrti i naglašavale da čovjek iščezava bez nade u povratak. U sličnom raspoloženju je i Job uskliknuo: "kad umre čovjek, zar uskrsnuti može?" /Job 14,14/.
Trebala su proteći stoljeća razvoja starozavjetne objave da bi se tek potkraj Staroga zavjeta, u 2. stoljeću prije Krista, jasnije izrazila nada u život pojedinca nakon smrti.

Vjera u zagrobni život susjednih naroda na Starome istoku
Dva su religijsko-kulturna svijeta glede ovoga pitanja utjecala na Hebreje: Egipat i Mezopotamija /osobito Babilonija/ s Perzijom.
Egipat; neke faraonske piramide sadrže vrlo stare egipatske predaje o zagrobnom životu, čak iz 4. tisućljeća prije Krista. Egipćani su vjerovali da se faraon, pošto umre, združuje s bogom Re u sunčanom čamcu. Tako faraon pobjeđuje smrt, sjedinjuje se s božanskim bićem i dalje vječno živi. Obred balzamiranja pomaže nam u razumijevanju njihova shvaćanja zagrobna života. Za Egipćane smrt nije bila konačan događaj, nego samo jedna etapa, nešto poput sna. Život nakon smrti samo je nastavak zemaljskog života. Egipćani su vjerovali u Božji sud. Unatoč svemu, egipatske predodžbe o zagrobnom životu nisu bile spojive s osnovnom izraelskom vjerom u Boga Jahvu, te tako nisu ušle ni u biblijske tekstove.
Babilonija; babilonska vjerska književnost malo govori o budućem životu poslije smrti. Babilonci su vjerovali da bogovi kažnjavaju zlo i nagrađuju dobro, ali su kaznu ili nagradu iščekivali već u ovozemaljskom životu. Bogovi su besmrtnost i vječnost zadržali za se, a ljudima su dodijelili sudbinu smrti: stoga čovjek treba uživati radosti koje mu život nudi, jer nema nade u bolji život poslije smrti. Babilonci se svojim bogovima uglavnom mole za zemaljska dobra, a rjeđe za duhovna. Nemaju molitve za sretnu smrt, stoga i mole da se bezbožnima skrati život. Od djela je najznačajniji "Ep o Gilgamešu". Ovdje je važno napomenuti da skoro sve religije imaju priču o potopu, koji označava život ispočetka. Često, ovdje na zemlji, pravednik ostaje bez nagrade, a bezbožnik bez kazne. Ta je činjenica pridonijela mišljenju da se nagrada i kazna moraju ostvariti u zagrobnom životu. Međutim, ovakvo uvjerenje pojavljuje se i kod Babilonaca i kod Izraelaca dosta kasno.
Indija; prema indijskom vjerovanju pokojnici doživljavaju poslije smrti dvostruku sudbinu: grešnike bogovi strovaljuju u tamni prostor /gdje prolaze kroz sedam područja pakla/ odakle nema povratka, a pravednici odlaze u gornji svijet u nebo, gdje stanuju bogovi s kojima oni postaju dionici blaženstva. Ondje pravednikova duša razgovara s Bogom i spoznaje da je Bog bit svakog bitka. Na taj način pravednikova duša postiže besmrtnost sjedinjenjem i poistovjećenjem s Brahmom te tako pobjeđuje smrt. U Indiji su vjerovali u posljednji sud i u posljednju bitku između dobrih i zlih sila.
Perzija /današnji Iran/ ima uglavnom istu eshatološku koncepciju kao i Indija, ali razvijeniju. U iranskoj religiji postoji i nauka o uskrsnuću tijela. Poslije uskrsnuća mrtvih bit će opći i posljednji sud nad svim ljudima. Taj sud će se ostvariti u vatri i zemlja će biti očišćena od svakoga zla. Svatko će poslije smrti dobiti nagradu ili kaznu, ovisno o svojim djelima koja je činio u ovozemaljskom životu. Na toj obnovljenoj zemlji živjet će ljudi novim životom u kojem neće trebati tijela. Bit će poput čistih duhovnih bića. Posljednji sud i svršetak svijeta ima se dogoditi na kraju 12.000. godine od postanka svijeta.

Vjera u zagrobni život u Starome zavjetu
Premda postoje velike sličnosti između babilonske i izraelske vjere u zagrobni život, ipak je vjera u Izraelu bitno nadišla babilonsku vjeru u zagrobni život. A to stoga:
1. što je Bog s njima sklopio Savez prijateljstva,
2. jer u Izraelu ima ljudi koji na temelju svojega osobnoga iskustva s Bogom tumače narodu Božju objavu i
3. jer postoji živa vjera da Jahve ne može svojim vjernicima uskratiti život poslije smrti.
Da bismo mogli shvatiti starozavjetnu vjeru u život poslije smrti, moramo poznavati starozavjetnu antropologiju koja se razlikuje od grčke i od naše kršćanske antropologije.

Vjera u zagrobni život u poruci proroka i psalama
Velika promjena u shvaćanju života poslije smrti pojavljuje se, pri kraju monarhije, u navještajima proroka Jeremije i Ezekiela. Oni unose u starozavjetnu teologiju novo tumačenje odnosa između Boga Jahve i pojedinca. To je bilo polazište i za mijenjanje i premišljanje predodžbe o čovjekovoj sudbini poslije smrti. Život ne završava u besmislenoj negaciji života, u tami Podzemlja, nego u spasenjskom zahvatu Božjem. Bog ne napušta svojih, nego misli na svoje i poslije smrti /tračak takve nade nalazimo i kod Joba 14,13-15/.
Kod proroka Jeremije, Ezekiela i Trećeg Izaije pojavljuje se misao suda Božjega nad pojedincima poslije smrti i nad svima na kraju povijesti. Grijeh prati čovjeka u zagrobni život, kao što i dobra djela prate čovjeka u zagrobni život. Sve do babilonskog sužanjstva Izraelci nisu vjerovali u kaznu za grijehe poslije smrti nego se ona ostvarivala već u ovozemaljskom životu kroz bolest, neimaštinu, kratak život ili preranu smrt.
Nada da čovjekov život ne završava u besmislenoj negaciji života, prisutna je osobito u Psalmima. Oni izražavaju osjećaje pojedinca koji se nada Božjemu milosrđu.
Tako psalmist pjeva: "A ja ću u pravdi gledati lice tvoje, i jednom kad se probudim, sit ću ga se nagledati!" /Ps 17,15/.
Psalmist ovdje vjeruje da će moći i poslije smrti gledati i uživati Boga, što mu bijaše najuzvišeniji cilj.
On ima vrlo živu predodžbu što će se dogoditi s njime u Podzemlju: "Jer mi nećeš ostaviti dušu u Podzemlju, niti dati da pravednik tvoj truleži ugleda. Pokazat ćeš mi stazu u život, puninu radosti pred licem svojim, sebi zdesna blaženstvo vječno!" /Ps 16,10-117/.
U ovim retcima pobožni Izraelac čvrsto vjeruje i predosjeća da će njegova smrt biti drukčija nego smrt bezbožnika: dušu će pravednog psalmista Bog ugrabiti iz Podzemlja i milostivo je k sebi primiti /Ps 49,14-16/.

Vjera u zagrobni život u mudrosnoj književnosti
Starozavjetni mudrac razmišlja o zagrobnom životu postupno. Knjiga Mudrosti rješava problem nagrade i kazne vjerom u budući život. Odmah poslije smrti pobožni će biti nagrađeni, a bezbožnici kažnjeni. Nada pravednih "puna je besmrtnosti" /3,4/. Pravednik, ako i umre prije vremena, naći će mir /4,7/. On živi dovijeka, i u Gospodinu je nagrada njegova /5,15/. /Pogledati 5,1-16/.
Izreke vjeruju u nagradu i kaznu poslije smrti: "Zao čovjek neće proći bez kazne, a rod će se pravednički izbaviti!" /Izr 11,21/.

Vjera u zagrobni život u posužanjsko doba
Razvoju vjere u zagrobni život pridonijele su, s jedne strane, nesigurnosti i frustracije glede Božjeg odnosa prema pojedincima, a s druge strane, izjalovile su se velike nade koje su Izraelci polagali u perzijskoga kralja Kira, koji je srušio Babiloniju. Budući da se ovdje na zemlji nisu ostvarila Božja obećanja i ljudska nadanja, posužanjski proroci propovijedaju da će se ostvariti u budućem svijetu, koji će uspostaviti Mesija, i u budućem vječnom životu s Bogom.
Na najvažnije pitanje o čovjekovoj sudbini poslije smrti apokaliptičko-eshatološki biblijski pisci odgovaraju: čovjek će živjeti novim životom poslije smrti. On će "uskrsnuti". Uskrsnuće za njih znači novi život koji će ostvariti, uz Božju milost, cijeli čovjek, i tijelo i duša. Najizrazitije mjesto apokaliptičke literature o uskrsnuću jest Dn 12,2:
"Tada će se probuditi mnogi koji snivaju u prahu zemljinu; jedni na vječni život, drugi za sramotu, za vječnu ludost!".
Tekst 2 Mak 7,9-14 je odraz vjere Židova u 2. stoljeću prije Krista. Ovaj izričaj o uskrsnuću u određenoj je vezi s Dn 12,2. Apokaliptičko iščekivanje zemaljskog uskrsnuća pretvorilo se u 2 Mak u nebesko uskrsnuće mučenika. Deveti redak glasi:
"Ti nam, zlikovče, oduzimaš sadašnji život, ali će nas Kralj svijeta, zato što umiremo za njegove zakone, uskrisiti na život vječni."
Vjera u zagrobni život u judaizmu i u Kumranu
Vjera u zagrobni život kasnoga starozavjetnog židovstva povezana je s vjerom koja je izražena u Dn 12 i u 2 Mak. Ona se počela razvijati po povratku Židova iz babilonskoga sužanjstva /6.-5. st. prije Krista/ i dosegla vrhunac u 2. i 1. st. prije Krista. U ovom je razdoblju židovska teologija dosegla vrhunac. Pozornost se tada počela s ovosvjetskoga sve više premještati na onosvjetsko, na budućnost čovjeka pojedinca i cijeloga naroda. U takvim prilikama cvate apokaliptika i eshatologija.
Za kasnožidovsku vjeru u život poslije smrti od osobita su značenja apokrifi /židovski spisi nastali uglavnom između 2. st. pr. i 2. po Kristu, koji nisu uvršteni u židovski kanon). Svim apokrifima je zajedničko to da iščekuju uskrsnuće a da ne razlikuju između tijela i duše. O smrti i životu poslije smrti, osobito o uskrsnuću, govore vrlo maštovito. Ovdje su značajna sljedeća djela: Baruhova apokalipsa, Ezrina apokalipsa, I Henoh, II Henoh, Jubileji, Oporuke dvanaest patrijarha, Kumranska književnost i Psalmi Salomonovi.
Knjiga I Henoha vrlo je važna za razumijevanje kasnožidovske eshatologije. U tekstovima se spominju anđeli, Mesija, novi jeruzalemski Hram, novi Jeruzalem. U 22. poglavlju opisuje se boravak pokojnika u Podzemlju: detaljno opisuje prostorije Podzemlja i život u Podzemlju.
Knjiga jubileja opisuje Sudnji dan, kad će Sotoni biti oduzeta svaka vlast. U opisu svršetka svijeta upozorava ljude na potrebu obraćenja i opisuje uskrsnuće pravednih.
Do sredine 2. st. prije Krista govori se samo o uskrsnuću čovjeka na Sudnji dan, a potkraj 1. st. prije Krista i tijekom 1. st. po Kristu razvit će se predodžba o uskrsnuću mrtvog tijela. Prema toj predodžbi duše će pokojnih ponovnim sjedinjenjem s vlastitim tijelom na Sudnji dan postići savršeniji stupanj egzistencije.
U kumranskoj zajednici vjera u zagrobni život vrlo je razvijena a iščekivanje uskrsnuća općenito poznato. Čovjek je duh i zajamčena mu je besmrtnost. Spašava se milošću Božjom, dobrim djelima i članstvom u esenskoj, kumranskoj zajednici. Bog će poslije uništenja ovoga grešnog svijeta stvoriti novi svijet, svijet istine i pravde. I pravilo zajednice /1QS/ govori o uskrsnuću od mrtvih i o novom stvaranju.

SMRT
Biblijska objava jasno gleda smrti u oči, smrti dragih osoba što u tugu baca one što ostaju, smrt s kojom se svatko osobno mora suočiti, jer "tko živ smrti vidjeti neće?" /Ps 88,49/. U okviru starozavjetne antropologije smrt nastupa odmah čim Jahve oduzme dah čovjeku. Životni dah nešto je neosobno, i kad izlazi iz čovjeka, vraća se Bogu, gospodaru života. Dakle, kad životni dah napusti tijelo, čovjek postaje lešina koja se vraća zemlji. Međutim, nešto od čovjeka ipak ostaje, a to nešto nije, prema starozavjetnu shvaćanju, ni duša ni duh ni tijelo, nego sve zajedno. To nešto nastavlja živjeti i poslije fizičke smrti.
Smrt je za biblijskoga pisca, s jedne strane posve prirodna činjenica, a s druge kazna za grijeh. Tako stoji u Post 2-3 gdje je smrt prikazana kao kazna za grijeh, kao kazna za povredu Saveza s Bogom.
Biblijski pisac o smrti pretpostavlja četiri činjenice:
1. smrt je prestanak životnosti kojoj je duša središte /psihološki vid/;
2. smrt je prestanak čovjekova članstva u zajednici živih /sociološki vid/;
3. smrt je gubitak odnosa s Bogom koji je čovjek imao na temelju Jahvina Saveza s narodom /teološki vid/ i
4. smrt je nesposobnost ulaska u sociološke, političke i komunitarne odnose /historijski vid/.
U skladu s ovim pretpostavkama smrt, smrt Biblija različito shvaća: biološki, mitološki i simbolički.
Izrael se čvrsto nada da će Bog na kraju pobijediti smrt i izbaviti čovjeka iz vlasti smrti i Podzemlja. Kad Bog uspostavi svoje eshatološko kraljevstvo, on će zauvijek uništiti tu smrt što je on nije bio stvorio u početku. Da bi tada pravednici što snivaju u prahu Podzemlja dobili dio u njegovu kraljevstvu, oni će uskrsnuti na vječni život, dok će drugi ostati u vječnoj grozi Podzemlja /Dn 12,2; Iz 26,19/.

PODZEMLJE /hebr. še’ol/
Židovi su zamišljali da Bog stanuje visoko iznad svoda nebeskoga, a pokojnici se nalaze duboko ispod zemlje, u Podzemlju, kao razjapljena rupa, dubok zdenac, mjesto šutnje /Ps 86,13; Ez 31,14.16.18./. U njemu je vječni mrak, tama, propast, zaborav. O njemu se govori pjesnički kao o zatvoru s vratima sa zasunima /Jon 2,7/. Iz Podzemlja nema povratka; tko je jednom onamo otišao, odanle se više ne vraća. Samo Jahve može izbaviti pokojnika iz še’ola /1 Sam 2,6/, jer je samo on gospodar života i smrti, gospodar Podzemlja /Am 9,2/. Proroci govore kako Jahve vlada i nad Podzemljem i nad onima koji se u njem nalaze. Jahvi pripada sudbina mrtvih i on neće dopustiti da pravednik ugleda truleži /Ps 16,10/.
U biblijskim je tekstovima izraz Podzemlje često sinonim za smrt. U še’olu nema aktivnosti niti znanja. Mrtvi ne mogu ondje slaviti Boga kao živi, jer nemaju tijela. Tako u Sirahovoj knjizi /17,27/ stoji:
"Hvala mrtvih mrtva je, kao da ih nema, samo živ i zdrav hvali Gospodina!".
Međutim, ima i tekstova koji pretpostavljaju neku aktivnost duhova u Podzemlju. Stoga su Hebreji donosili hranu na grobove svojih pokojnika. Poput susjednih naroda i Izraelci su častili svoje mrtve i s njima ostali u dodiru, oplakivali ih, brinuli za grobove, slavili pogrebne gozbe...

SUD
Božji sud nad ljudima bio je u Starome zavjetu već članak vjere koji nikad nije dolazio u pitanje. Bog Jahve ima vlast nad svijetom i nad ljudima. Bog je vrhovni sudac i k njemu se utječu svi, a osobito siromasi, udovice i nepravedno proganjani.
U biblijskome hebrejskom jeziku za glagol suditi najčešće se upotrebljava riječ šafat, također i din, a za imenicu sud hebrejski izraz mišpat. Ovi hebrejski izrazi imaju nešto drukčije i znatno šire značenje nego hrvatski izrazi sud i suditi. Hebrejski šafat znači suditi ali i upravljati, vladati zajednicom. Znači djelovanje kojim se poremećeni red pravne zajednice /ili osobe/ ponovno uspostavlja.
Ipak, sud Biblija promatra više kao eshatološku nego kao povijesnu stvarnost. Eshatološki sud nad izraelskim narodom i nad drugim narodima omiljela je proročka tema. Proroci naviještaju kako će Bog Jahve suditi narode, suditi protivnike, poraziti neprijatelje i narodu donijeti konačnu pobjedu. Mesiji pripisuju ideal pravednog suca koji će u «onaj dan» pravedno suditi, donijeti mir, uspostaviti pravednost i pravo.
Poslije povratka iz babilonskoga sužanjstva proroci razvijaju temu Posljednjega suda koji će obuhvatiti grešnike svega svijeta, pa i sve članove izabranoga naroda. Na tom će sudu opstati samo pravednici, samo onaj ostatak koji je Bogu bio vjeran (zajednica esena u Kumranu sebe je smatrala «svetim ostatkom»). Božji sud dojmiljivim je slikama oslikao prorok Daniel (Dn 7,9-12.26). Svi će ljudi morati položiti račun kako su živjeli, kako su se ponašali prema Bogu i prema ljudima (Mudr 4,20-5,23). Pobožni su Židovi stoga nastojali živjeti tako da bi na Sudu Božjem mogli pokazati što više dobrih djela, da bi ih Bog na temelju tih dobrih djela prepoznao kao pravedne i čiste i Boga dostojne.

VJERA U USKRSNUĆE
Starozavjetna vjera u uskrsnuće mrtvih plod je promišljanja vjerskog pologa Božjega naroda. Vjera u uskrsnuće odgovor je na brojne događaje s kojima su se Židovi suočavali potkraj starozavjetnog razdoblja. Stoljećima tema uskrsnuća mrtvih nije obuzimala Židove. Nastavlja li i pojedinac živjeti nakon smrti? – Židovi su se počeli pitati tek kad su postali korjenito svjesni činjenice da pravednik katkad prerano umire a grešnik katkad dugo i u bogatstvu uživa ovaj život.
O uskrsnuću se u Petoknjižju još nikako ne govori /zato se saduceji rugaju drugima koji vjeruju u uskrsnuće/. Proroci o njem govore sasvim rijetko, a i onda kao o fizičkom ozdravljenju ili kao o nacionalnoj obnovi /1 Kr 17,17-24; Hoš 6,1-3; Iz 53,10-12/. Tek u kasno starozavjetno doba, potkraj 2. st. prije Krista, Židovi su počeli ispovijedati vjeru u uskrsnuće tijela /usp. Dn 12,1s; 2 Mak 7,1s; Iz 26,19s/.
Nije nipošto slučajno da se upravo nakon sužanjstva, u eshatološkim i apokaliptičkim sredinama koje su nadživjele katarzu sužanjstva, rodila nada u uskrsnuće mrtvih kao odgovor na beznađe zbog neizbježne sudbine koja je vodila u smrt. Misli se konkretno na 2. st. prije Krista, na 135. godinu kada je iz krize u doba rata nikla ideja o uskrsnuću, jer je nemoguće da tlačitelji i pogubljeni imaju istu kaznu odnosno nagradu. Naravno, ovoj ideji je pridonijela i spoznaja o Bogu koja stalno raste.
Pretpostavke za starozavjetnu vjeru u uskrsnuće
Glede starozavjetne vjere u uskrsnuće treba voditi računa o sljedećim pretpostavkama:
1. biblijsko shvaćanje smrti i njezinih posljedica;
2. starozavjetna vjera u Boga stvoritelja;
3. biblijska antropologija i
4. izvanbiblijski utjecaji.
Smrt je u SZ tajanstvena pojava. SZ sučelice smrti uopće ne postavlja mnoga pitanja, budući da ionako ne zna odgovore na njih. "Uskrsnuti" znači jednostavno "ponovno uspostaviti ljudske snage" odnosno "ponovno vratiti dušu u mrtvo tijelo" /usp. 1 Kr 17,17-24; 2 Kr 4,31-37; 13,21/.
Stari zavjet još nije poznavao mogućnost novoga života koji bi Bog ponovno uspostavio nakon smrti. Dojmljiv primjer za to je Propovjednikovo razočaranje. Starozavjetnici su sve svoje odnose s Bogom i s drugim ljudima nastojali izgraditi već na zemlji, još za života: pokušali su ovdje na zemlji ljubiti Boga svim srcem i slaviti ga.
Vjera u Boga stvoritelja jest osnova za razvoj biblijske vjere u uskrsnuće. Izrael je postupno počeo shvaćati da će Bog u svojoj stvaralačkoj moći, u svojoj pravednosti i u svojoj ljubavi napokon ipak pobijediti smrt. Odvajkada Izrael vjeruje da njegov Bog ima vlast i nad životom i nad smrću.
Prema biblijskoj antropologiji čovjek je shvaćen kao jedinstveno, a ne kao sastavljeno biće /starozavjetni monizam za razliku od grčkog dualizma!/. Čovjek nije sastavljen od tijela i duše, nego on jest i tijelo i duša. Za starozavjetnog čovjeka tijelo je nositelj života, a duša bez tijela ne može postojati. Duša, stoga, mora postati tijelo, mora se utjeloviti da bi mogla postojati. Prema ovome, pravi i istinski čovjekov život završava smrću. Vjera u besmrtnost duše u ranome Starom zavjetu još nije bila jasno definirana.
U tom svjetlu se u mnogim tekstovima u Starom zavjetu /Iz 26,19 i Dn 12,2/, kada se govori o uskrsnuću, misli na cjelovitoga psihosomatskog čovjeka. Uskrsnuće znači novi život u kojem treba imati udjela cijeli čovjek, kao cjelina duše i tijela. Tek se u kasno starozavjetno doba, pod utjecajem grčkog pojma duše, razvilo shvaćanje o ponovnom sjedinjenju već mrtva tijela s njegovom dušom, koja nakon smrti neko vrijeme kod Boga živi odijeljeno od tijela.
Na nastanak vjere u uskrsnuće od mrtvih u Starome su zavjetu utjecali i izvanbiblijski elementi, osobito kanaanska mitologija /npr. elementi poljodjelstvenog kulta/.

Starozavjetni tekstovi o uskrsnuću od mrtvih
Prema biblijskim izvještajima, Henoh i ilija su umjesto u Podzemlje uzašli na Nebo, da bi ondje zauvijek bili s Bogom. Uzašašće na nebo jest književni izraz koji ukazuje na pobjedu smrti. Ono još zapravo ne pretpostavlja i uskrsnuće od mrtvih, u pravom smislu riječi.
Čovjekova nada da će nakon smrti biti vječno kod Boga, na Henohov ili Ilijin način, prisutna je osobito u psalmima /usp. 49,16; 73,23-28 i 16,9-11/. Psalam 49,16 vjerojatno već zna za neumrlost duše, pa možda čak i za uskrsnuće, a svakako za uzašašće na nebo /egzegeti o tim stvarima još nemaju jedinstveno mišljenje/. Psalmist se nada da će doći k svojemu Bogu i s njime moći ostati za svu vječnost, kao što je s njime uvijek bio i na zemlji. Ali, uskrsnuće od mrtvih u ovom tekstu nije izričito spomenuto.

Vjera u uskrsnuće u starozavjetnih proroka
Prvi prorok koji spominje uskrsnuće od mrtvih jest prorok Hošea /6,1-3/. On već u 8. st. prije Krista vjeruje da će nam Bog ponovno podariti život, uskrisiti nas od mrtvih, da bismo mogli pred njegovim licem živjeti za sve vijeke vjekova. Ovaj je tekst imao veliko značenje u Starom zavjetu te je najbliži događaju uskrsnuća Isusa Krista. Ovdje je važno napomenuti da se trećim danom u biblijijskim tekstovima često označava situacija koja dotiče samo dno, nultu točku, odnosno situaciju koja je kritična /usp. 6,2/.
Međutim, prema mišljenju mnogih egzegeta, motiv smrti i uskrsnuća od mrtvih kod proroka Hošee u vezi je s poljodjelstvenim kultom Kanaana. Rječnik /poput: ponovno dati život, ponovno uzdignuti, živjeti pred njegovim licem/ govori više u prilog nekom nacionalno-političkom uskrsnuću nego individualnome uskrsnuću od mrtvih. Svakako, Hošejin tekst 6,1-3 bio je kasnije shvaćen u smislu uskrsnuća od mrtvih, kao što nam to potvrđuju targumi i Septuaginta.
Poslije pada Jeruzalema 587. g. prije Krista prorok Ezekiel naviješta obnovu Doma Izraelova, to jest povratak Izraelovih sužnjeva u domovinu, slikom osušenih kostiju /Ez 37,1-14/. Ta slika ističe izvanrednu Jahvinu moć i poziva se na tradiciju koja je odvajkadapostojala u Izraelu i pripisivala uskrsnuće stvoriteljskoj sili Božjoj. Prorok je glede uskrsnuća osušenih kostiju pod utjecajem izvještaja o stvaranju čovjeka u Post 2,7.
Nakon proroka Ezekiela određeni napredak što se tiče vjere u uskrsnuće od mrtvih pokazuje Drugi Izaija /53,10-12/, u 4. pjesmi o Sluzi Jahvinu, gdje naviješta uskrsnuće izraelskog naroda. Taj je himan o uskrišenju Sluge Jahvina imao veliki utjecaj u Starome zavjetu te otvorio nečuvene perspektive koje su se u pravome i punome smislu ostvarile u uskrsnuću Isusa Krista.
S obzirom na uskrsnuće od mrtvih, konačni rezultat ovih biblijskih tekstova nije baš tako ohrabrujući. Događaj o kojem govore ovi starozavjetni tekstovi odnosi se ili na jednostavno oživljavanje, tjelesno izlječenje ili na nacionalno-političku obnovu Izraela, a ne na Božju pobjedu nad smrću i na uskrsnuće od mrtvih u užem smislu riječi.

Starozavjetna mudrost i apokaliptici
U helenističkom su razdoblju izraelski vjernici ponovno otkrili vjeru u uskrsnuće od mrtvih, koja se stoljećima borila s brojnim teškoćama. Zasluga za to prije svega pripada mudrosnoj i apokaliptičkoj književnosti SZ. S tim u vezi osobito su nam značajna sljedeća četiri biblijska teksta:
1. Job se nada da će ga Bog uskrisiti od mrtvih i udijeliti mu opravičenje koje je uzalud tražio od ljudi ovdje na zemlji /Job 19,25-27/. 25. i 26. reci su glasoviti: oni su vrhunac Jobove knjige. Sveti je Jeronim imao veliki utjecaj u katoličkoj egzegezi što se tiče ovoga teksta jer je svoj prijevod tih redaka potkrijepio i svojim komentarom:
"Job ovdje pretkazuje uskrsnuće tjelesa na takav način na kakav nikad nitko prije njega nije pisao!".
2. Tekst Iz 26,19 pripada Izaijinoj apokalipsi i vjerojatno je nastao negdje prema svršetku 4. ili na početku 3. stoljeća prije Krista (neki misle da je nastao tek u 2. st. pr. Kr.). ovaj tekst doista sadrži misao o uskrsnuću od mrtvih. No to uskrsnuće odnosi se vjerojatno samo na izabrane u Božjem narodu, a ne na sve ljude /mada ono ovdje nije isključeno/. Uskrsnuće kako ga ovdje pisac zastupa shvaćeno je kao tjelesno uskrišenje na novi život s narodom izraelskim na zemlji. Činjenica da je ta misao sama po sebi razumljiva, dokazuje da je ona već dugo bila prisutna u Izraelu.
3. Dn 12,1-3 /napisan u 2. st. prije Krista/ prvi put sasvim jasno i razgovijetno ispovijeda vjeru u uskrsnuće mrtvih. Pisac ove knjige pripada pobožnim ljudima u Izraelu /hebr. hasidim/ koji su snažno bili pod utjecajem apokaliptike i eshatologije. Uskrsnuće se, prema Dn 12,1-3, tiče samo Židova: pobožni će ustati na novi, vječni život, a zli na vječnu sramotu, na vječnu gadost. Pisac ne kaže izričito što će na kraju povijesti biti s drugim ljudima /oni ga ne zanimaju/.
Dn 12,1-3 čvrsto je ukorijenjen u starijim biblijskim predajama /usp. Iz 26,19; 66,24; 52-53/. To je biblijsko mjesto zapravo novo tumačenje, relectura starijih biblijskih tekstova /kao npr. Iz 52-53/.
4. Posebnu težinu ima 2 Mak 7,9-14. Ova knjiga je napisana u 1. st. prije Krista i očit je svjedok međusobnih utjecaja judejsko-palestinske tradicije i helenističke uljudbe. I na drugim se mjestima u 2 Mak pretpostavlja vjera u uskrsnuće /npr. 6,26; 12,43s; 14,46; 15,12s/. U ovim je tekstovima sasvim jasno izrečeno iščekivanje uskrsnuća pravednih.
Jasne tragove vjere u konkretno uskrsnuće od mrtvih susrećemo u apokrifima koji su nastajali u 2. i u 1. st. prije Krista i snažno utjecali na Novi zavjet.
/Preuzeto sa stranice PALOTINCI/

*******************************


*******Image Hosted by ImageShack.us

SUSRET
Jednom,
Kada Tvoja volja bude,
Pozvat ćeš me i pitati:
„Što imaš reći, sine moj?“
Što ću Ti tada reći,
Kakav je bio zemaljski put moj?
/vidjet ću tada cijeli život svoj!/
Tuga je harala njime,
Bol mi srce parala,
Patnja me gušila često,
Al', ...
Najviše me je prijateljeva ruka tištala.
Tražila sam Te, zvala, vapila:
„Bože moj!“
Evo sad sam tu. ...
Na koljena će dijete Tvoje preda Te pasti,
Glavu pognuti,
U krilo Tvoje je staviti. ...
Rukom Svojom pomilovat ćeš tugu moju,
Bol će nestati,
Patnja blagoslovom roditi.

*Image Hosted by ImageShack.us


Post je objavljen 11.11.2007. u 18:36 sati.