Ne jedan, dva!
Kažu novine da se vratar NK Zadar Danijel Subašić nudi NK Dinamu za okruglu svoticu od 2,000.000 eura. Toliko, naime, traži gazda Sinovčić od gazde Mamića. Jer, kako kažu novine, Danijel Subašić, najperspektivniji hrvatski golman, trenutačno je u vlasništvu Rene Sinovčića, bivšeg nogometnog suca (!), a sadašnjeg nogometnog veletrgovca.
Niti sam od jučer pa da se čudim takvim stvarima, niti mislim da ima smisla samo kukati nad tim kako je bilo prije i tražiti da se vrati što se vratiti ne može; ipak, glupo je samo rezignirano odmahnuti rukom.
Tko je Subašić? Recimo da nemam pojma. Znam da nemate ni vi. Ali, pazite! Ja sam pola svog života proveo telefonirajući iz telefonskih govornica i na fakultetu sam bušio kartice da bih komunicirao s veleračunalom na SRC-u. Ja sam dijete starog sistema, svjedok Dinamovog slavnog proljeća iz 84.-te i, greškom sudbine, još uvijek nogometni promatrač. Znam tko stoji na golu NK Zagreb, koliko je visok vratar Iveša, kakve je sve golove znao primiti Ladić, znam tko su Butina i Turina i, ako ćemo baš mak na konac, znam Milana Šarovića i sa stadiona i iz Poleta. Tko je, do đavola, Subašić? Jel taj obranio jedanaesterac Modriću, skinuo 4 zicera Henryju, izbezumio Ronalda 1, Ronalda 2 i Ronaldinha pride, bravuroznim obranama osigurao svojoj momčadi trijumf protiv Kamen Ingrada? I kažu da momak vrijedi 2 milijuna eura!
Prvo, te cijene su sumanute. Možda je moj mozak još uvijek na prijelazu iz 21. u 20. stoljeće pa to odbija shvatiti. Razum mi kaže da Abramovič, Mamić i Moratti ne bi plaćali n milijuna eura za nekog španjolskog dječaka ako ne misle da na istome mogu zaraditi n+k, k>0, milijuna eura. Možda su ti momci zaista unosni kao najnovije sintetičke droge. Možda. Bar jedan jest. Posh David, ok. No u moju staromodnu glavu to ipak ne ide. Odbijam shvatiti. Ako već moram, htio bih da na tržištu bar toliko vrijede i neki drugi, npr. M.J, kolumnist Jutarnjeg; J.Đ., biolog gastarbeiter u Deutschlandu, J.C., profesor na Caltechu, trenutno na Fulbrightu u Zagrebu, ili moja omiljena knjižničarka. Ne znam točno zašto oni ne vrijede tih novaca. Nije valjda samo zato što im nedostaje impressario poput Rene Sinovčića.
Drugo, dojadio mi je i takav nogomet i takav sport. Odrastao sam uz ogradu stadiona na kojem su igrali lokalni heroji koji su jutrima radili kao varioci i ložači visokih peći, a popodnevima su protivnicima tjerali strah u kosti driblinzima, volejima, klizećim startovima i inim pogibeljnim potezima. Kasnije smo navijali za klubove iz našeg kraja. Nije bilo nužno da dečki u Dinamu potječu iz Bjelovara i Krapine, ali bili su mentalno i emotivno naši. Kao npr. Dragan Holcer i Brane Oblak u Hajduku. Ovo sad nema smisla. Koji je sad gušt navijaču Milana kad mu u timu igra Ronaldo, isti onaj koji je prije igrao u Interu, sutra u Romi, a onda će opet biti trejdan u Inter. (Usput: uvijek sam se pitao kako se osjećaju Stanković, Vieri i Šimić kad ih gazda nudi u paketu u zamjenu za Drogbu, normalno, uz omanju milijunsku nadoplatu.) Nema to puno smisla.
Na žalost, bit će i gore. Sve što su Amerikanci ikad izmislili, doći će i k nama. Poput bankomata, kokica i drajvina. Bit će tako i sa sportom. Nikakvo čudo ako i naši magovi za koju godinicu počnu prodavati franšize i seliti klubove u druge gradove. Možda Belupo bude prodan u Karlovac pa nastavi djelovati pod romantičnim imenom Karlovac Borderman. Onda Mamić proda Dinamo Polančecu pa se omiljeni klub prozove Koprivnica Naivs.
Hitno bih se želio skinuti s profesionalnog sporta. Možda se prijavim Sakomanu na tretman. Šteta što je sestra Bernardica objesila kopačke o klin!
Ima i treće. Sinovčić, Šošo, Mamić i ini danas su vlasnici naših nogometnih franšiza. Neka se ne prave naivni oni koji govore da Bonačić nije rekao istinu. Zar se ne sjećate kad su nedavno Sinovčić, Mamić i Marić vozali Ivicu Olića u gepeku nekog SUV skrivajući ga jedan od drugog ne bi li ostvarili transfer svih transfera. Priča se da jadni Olihno nije vidio ni novčića od tih silnih milijuna u điru. To nas dovodi do paradoksalnog zaključka kako bi bilo mnogo bolje da oni američki vlasnici franšiza, koliko toliko financijski uredni, dođu što prije. Barem bi platili PDV na ona 2 mil. eura od transfera anonimnog vratara. Možda bi nogometno-kladioničarska mafija bar odustala od ubojstava kao legitimne metode pregovaranja (sjećate li se Dina Pokrovca?). Pitam se, mogu li Polančec, Jurčić i Čačić izračunati koliko nam poreza duguju naši nogometni klubovi, uz to i neki rukometni, nanbudo i bogtepitaj tko još? Da su svi ti porezi plaćeni, tko zna, možda danas Hrvatska stranka umirovljenika ne bi ni postojala.
A da je meni onih dva milijuna eura s početka priče, evo što bih ja učinio: digao bih školski sport do te mjere da bi se Hloverka, Bago, Hrga, Ladišić, Latin i svi borili kako znaju i umiju ne bi li dobili intervju s glavnim zvjezdama košarkaških ekipa PetaGimnazija Štrebers i MIOC Geeks. A ulaznice za finale srednjoškolskog prvenstva Hrvatske u rukometu između ženskih ekipa Druge jezične gimnazije i Treće klasične gimnazije, «Babilon» vs «Penelopa», već bi davno bile rasprodane.
Post je objavljen 11.11.2007. u 18:21 sati.