Sanjala sam kuću od stakla
i slikarski pribor u rukama
netko je postavio zadatak
i drzao me zarobljenom danima.
Slikala sam sve što sam znala
od zidova boli, zidova sjećanja
do euforičnih hodnika
i orijentalnih tepiha.
Prozore zelja i slavine uspjeha,
Stolove iščekivanja i stolice ponuđene dobrodošlima..
Glazbu u sebi, umjetnost učenu godinama..
Svjetlost kako pada na mene iz izabranih očiju,
pređene puteve i ulice, zaljubljenost..
Gola..ogledana u staklu
naslikala sam sebe
kao zrelu zenu u ogledalu
prosirenih bokova, obješenih grudi
u skutama prošlosti..
izlizanih, kišom ispranih obraza
prošaranih vremenom i vjetrom
i usnama umornim od ljubavi.
Dani su bili nemogući, mahniti
teško podnošljivi, ugušeni motivacijom..
Netko je bio u pravu..
stavila sam strahove na staklo,
poklonila staklu svoja nadanja,
izrekla sebe na sto načina
ispovjedajući se kistom.
Darovala sam sve svoje osmijehe
i čitav niz dugih pogleda,
carstvo svoje ljubavi i postignuća.
Netko je bio u pravu kad me nazvao zenom
i oteo mi djetinjstvo iz ruku,
imenujući isto tek prošlim svršenim vremenom..
Netko mi je poklonio staklenu kuću
praznu i hladnu..
Netko kome je sad ostavljam..
toplu, ugrijanu kaminom u kutu..
šarenu iskustvom i bogatu nadom
unatoč svemu..
Netko tko me vidio poistovjećenu sa staklom
i ponudio ideju saveza fragilnosti..
ogledanje kroz prolaznost..
i stvaranje postojanog.
Vrata su napokon otvorena
puštam da me napokon upoznaju..
izlazim slobodna, napokon prepuštena
samo i jedino sebi, čista od svega.
Mislim da ću preskočiti ceremoniju likovanja.
Mislim da ću zaobići tog nekog..
i prigrliti ideju buđenja u hladno
nedjeljno jutro.
Post je objavljen 11.11.2007. u 16:03 sati.