Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/karaka

Marketing

tko je bio A.B ŠIMIĆ

Pjesnik, kritičar i izdavač književnih listova.

U povijesti hrvatske književnosti Antun Branko Šimić (1892-1925) svrstava se u književnike koji su ostvarili vrhunske domete u našem književnom stvaralaštvu Južnih Slovena. U okviru hrvatske književnosti Šimić se pridružuje veličinama pera od Ivana Mažuranića, Kranjčevića i Matoša do Tina Ujevića i Miro­slava Krleže.

Šimić se u književnosti javio tri godine poslije smrti Matoševe vlastitim književnim časopisom Vijavica (1917) u kome otvoreno istupa protiv dotadašnje literarne tradicije i traži novu umjetnost inspiriranu evropskim ekspresionističkim pritom se oslanjajući na domete nje­mačke književnosti. Nakon časopisa Vijavice u Juriš, časopisu kojeg je izdavao 1919. godine, on pokazuje maksimalan zahtjev za radikalizaciju književnog stvaranja. "Treba jedanput da bacimo sa sebe svu tu laž, 'otmjenost', dekorativnost, pa ako je potrebno i odijelo sa sebe, kragne, manšete, kravate, šalove, i sve ono drugo, da bacimo iz sebe sve trope, figure, metonimije, aliteracije, asonance, klimakse, sve ono što je ukus, što je retorika i 'ljepota', to će reći, sve ono što je suvišno – i da govorimo istinu."

Po Šimiću umjetnost predstavlja najintimnije i suštinsko poimanje svijeta koji se kao takav jedino i ostvaruje u umjetnosti. Svijet je onakav kakvim ga vidi umjetnik čulo. Umjetnost je duboko ljudska i ne pripada nijednom vijeku, pokretu, vlasti ili politici. Umjetnost i postoji da bi bila umjetnost, neotuđivo ljudska, neotuđiv unutrašnji doživljaj i iskaz, i tu nema ništa izmišljeno.

Njegova poezija mogla bi se podijeliti na dva razvojna perioda: onaj u koji ulaze njegovi početnički radovi nastali do 1917. godine, i drugi koji predstavlja ostatak njegovog pjesništa, njegovog sukoba sa bolešću i urbanom gradskom sredinom.

U prvom periodu su vidni utjecaji na formiranje mladog pjesnika, poezija čiste impre­sije, opisna, vezanog stiha i određena prirodnom okolinom. Susret s gradom, sukob svijeta prirode bez primjesa sa svijetom racija, strojeva, eksploatacije, uveliko preokreće pjesnikov duh. U gradu je osjetio i klice tuberkuloze, tada neizlječive bolesti, i to još više doprinosi pjesnikovi preobražaju, insistiranjem na novim u svijetu već ustaljenim formama, njegovom okretanju slobodnom stihu.

Napisao je: "Bolest čini da čovjek otkrije u sebi nekog drugog, različitog od onog 'zdravog' čovjeka. "

Tu su klice i korijeni Šimićeva prodora u dubinu, prijelaza sa impresije na ekspresiju, u vlastite traume i opsesije: u pitanja koja se kreću od doživljaja ljubavi i osjećaja prisutnosti smrti, do sukoba duha i tijela, do fiksiranja u pjesniku samom mračnih strana stvarnoga života i njegova poistovjećivanja s tim životom.

Šimićev doživljaj svijeta i života započinje i završava upravo na spoznaji vlastitog nestajanja: nestajanja tijela i narastanja duše. Ljubav i smrt postat će dominantni motivi njegove lirike, jer se u njima i kroz njih i očituje početak i krajk.

Upravo u stiho­vima ljubavi, žudnje, neugasle želje naspram spoznaje vlasitotg svršetka i neumitnog skorog kraja pjesnik uspijeva ostvariti najmoćniju poetsku ekspresiju i najjači umjetnički doživljaj. U njemu se spaja ljubav kao naplodotvornija sila života, s jedne, i smrt kao njena negacija, s druge strane, i upravo sudarom ova dva kosmička elementa, oslobođena svake nadnaravnosti i mistike, realna, neminovna i sveprisutna, jedan koji iz ništa stvara i u ništa vodi, i obratno, u Šimićevom kratkom životu rađaju moćnu pjesničku riječ: "Svemir pjesniku može biti tema, ali ne problem koji mu treba riješiti. Ja pjevam o smrti, ali ne rješavam problem smrti".

Ovom, dakle, svijetu materijalnom, stvarnom, demitologizi-ranom i demistificiranom okrenut će se licem potpuno pjesnik, i taj će svijet on pjesnički oslikati kroz samoga sebe. Stih "I pjevam život svoj i život vaš i život sviju stvari, jer ja sam srce" – postat će tako na neki način motto cjelokupnoj njegovoj poeziji i njeno određenje. Iz vlastitog života i patnje on će se vremenom posvetiti problemu siromaštva i socijalne bijede. "U stvari, kao što je neobično sažetim izrazom u temama o ljubavi i smrti pokušao naslutiti neke osnovne ljudske tajne, pro­drijeti u dubinu, u kako to on kaže "beskrajno unutra" ljudskog bića, i u nemogućnosti da dokuči srž, pobunio se protiv svega sputanog i nedorečenog u čovjeku – tako je isto taj svoj bunt, zapravo nemoćni revolt pred neumitnošću prolaženja, koje je on shvatio kao nepravdu u najvišem smislu prenio i u svoje teme o tijelu, prije svega o vlastitom tijelu i na ciklus pjesama o siroma­sima čime je duboko prodro u socijalnu problematiku svog vremena."

Antun Branko Šimić je uveo u poeziju slobodni stih. Osnov toga predstavlja pjesnička sloboda, jer umjetnik drugačije i ne umije da se iskaže, sve drugo je izmišljotina i šminka. Nažalost, mnogi pjesnici ni do danas nisu shvatili značaj ovakvog shvatanja slobode pjesničkog iskaza i još uvijek robujući rimi dosežu tek polovična misaona ostvarenja. Šimić je prije sto godina shvatio da je vezani stih, njegova rima i pjevljivost, samo smetnja istinskom doživljavanju svijeta i njegovom pretakanju u umjetnost. Nastojeći da umjetnost prevaziđe svakodnevne banalne i surovo materijalne pojave, koje u krajnjem predstavljaju samo golo tijelo, vegetativni sistem života, Šimić je, u svojoj pjesničkoj jedinstvenosti, nastojao proniknuti ispod površine u u svem pojavnom pronaći neki dublji smisao, odgrnuti neku vremenom i neznanjem zapretanu zagonetku.

Post je objavljen 11.11.2007. u 02:04 sati.