LJudska inteligencija za svakoga od nas predstavlja pojam vlastitog poistovjećivanja. Ali banalno rečeno, u kojoj količini? Svatko od nas neminovno je posjeduje, no višak il imanjak istog nije, isto. Naravno, od "viška" glava ne boli. Samo od manjka. U tom slučaju, pitanje pameti dolazi drugo po redu.
Jer, poznato je da inteligencija može pomoći da postigneš bilo što zadano u obliku materijalnog primjenjivog, korisnog ili podesnog.
A što kad je zadano samo u obliku misaonog? Odnosno emotivnog, misaonog. Odbaci najrezerviranije slučajeve u kojima se koristi kao input za postizanje istina, vaganje laži, otkrivanje zavjera, rješavanje sumnji, to jest općenito ostvarivanje kognitivnih rješenja i rezultata, tog cijelog spleta predvidljive ljudske prirode. Nego, zanimljivo je kad ona postaje oruđe drugačije svrhe. Jer ako si rođen sa određenom inteligencijom a zatim to pomiješaš sa pameću, zapravo ćeš postati gluplji.
Zato treba razdvojiti ta dva pojma i koncentrirati se na svaki od njih pojedinačno. Nakon izvjesnih godina života ljudi nauče kako preživjeti u svom okolišu, onome koji ih prihvaća i nagrađuje ali mnogo puta i povrijedi, razočara ili čak kažnjava. Dakle stvari koje vidimo, znamo i osjećamo zbog svoje inteligencije, mogu nas emocionalno ili psihički uništiti.
Zato postavljamo samoobranu. Istrenirani mehanizam koji obrće. Kao perilica rublja. Umanjuje grižnju savjesti, daje savjete protiv bolova srca i uma, maše bijelom zastavom u trenucima istinske pokore, smislom omata milosrđe u trenucima ironije a na kraju pranja zaprljanu masu ispusti kroz stražnju cijev i ostavi čistu i mirisnu, primoranom koncentracijom ispeglanu, sjetu.
Nije se moguće odvojiti od svojih djela. Samo djelomično. Koliko god je normalno ljudski griješiti, toliko je i ispirati grijehe.
Nekome uspije prije. Nekome kasnije.
Post je objavljen 10.11.2007. u 23:51 sati.