Jucer smo imali proslavu petogodisnjice naseg Instituta. Moj sef, ujedno i direktor Instituta, je odrzao nadahnuti (dolarima) govor o buducnosti i novim planovima razvoja naseg "spectacular and awesome" Instituta.
Osim financijskih izvjestaja u kojima su se spominjali pusti miljuni dolara koji doslovno kapaju s neba jer smo mi tako suuuper, jos su me vise sokirali njihovi planovi do 2015.
Ukratko, sve nas ceka nesto obecavajuce pod nazivom IM (individualizirana medicina).
Sto je to?
Poznato je kako su mnoge bolesti tipa dijabetesa, zatajenja bubrega ili hipertenzije vrlo hererogene, odnosno vise razlicitih cimbenika igra ulogu u njihovom nastanku. Danas je terapija tih bolesti vise manje vise ista za sve bolesnike, tipa 2 x 2 tablete prije jela. Uskoro ce terapija postati individualizirana, tako da ce npr. pacijent s hipertenzijom podtipa A (nosioc uzrocnog gena A) primati ljek X, a pacijent s podtipom B(ima uzrocni gen B) lijek Y i tako dalje. Naravno, terapijska ucinkovitost ce biti puno bolja nego stoje to danas, a to ce onda posljedicno unaprijediti zdravstvenu zastitu, smanjiti troskove i slicno. Kako bi se ustanovilo koji podtip bolesti netko ima, sekvencionirat ce se cijela DNA kod svakog pojednica i staviti na mikrocip. Tako ce se znati sve: koje ces bolescine dobiti, kad ces ih dobiti, kako ces odgovarati na pojedinu terapiju i na kraju kad ces i od cega becnuti. Zvuci mozda spectacular, ali samo na prvi dojam jer to otvara brojna eticka pitanja. Tko ce imati pristup tim informacijama? Doktori? Svakako. Osiguravajuca drustva? Nikako. Poslodavci? Nikako. Mafija? Nemoguce. Tko ce to sve kontrolirati? Nemaju pojma, nema zakonske regulative. Cini mi se da se Big brother smjeska...ovo ne mirise na dobro.
Nadalje, nas se Institut vec polako primakao tome cilju. Od nedavno grupa znanstvenika radi embrioselekciju. Nikad culi? Ovako, dijete oboli od neke leukemije i nema donatora kostane srzi za transplantaciju. Roditelji dodju na nas IMI (Individualized medicine Institute), zatraze pomoc i naravno sve to dobro plate. “Dobri” doktori s naseg Instituta, uzet ce mami desetak jajnih stanica i tati koji miljoncic spermija, napraviti 10-ak embrija te ih genotipizirati. Onaj s najboljim genotipom je potencijalni donor, bit ce usadjen u maternicu majke te ce dobit sansu da zivi i da postane donator kostane srzi. Bez da njega itko pita za misljenje i odobrenje. Ostali se embriji zamrzavaju. Zauvjek.
Moj sef prica kako je to mozda eticki skakljivo pitanje, ali je legalno po ovdasnjim zakonima. Jer bi on ucinio sve da spasi svoju kcer.
Na to se meni se lagano dizala kosa na glavi jer se sjetih jedne od svojih kriza identiteta tamo negdje u ranom djetinjstvu kada sam pitao mamu kako i zasto sam rodjen. Tada je moja majka odgovorila kako sam ja produkt velike ljubavi izmedju nje i mog oca. Bijah jako sretan. Ja sam dijete srece i ljubavi.
Sad se pitam kakav ce odgovor na slicno pitanje dobiti nas mali „donator“. Mozda nesto tipa: “Dragi sine, ti si nastao u laboratoriju dobrih ljudi sa IMI-ja. Jedan si od desetorice koji su stvoreni da bi pomogli tvom bratu, a rodjen si samo zato jer si imao najbolji genotip”. Uh, kako ce biti "super" zivjeti sa spoznajom da si dijete genetskog inzinjeringa i embrioselekcije.
Ne zvuci li vam sve to kao scenarij iz jedne od epizoda Zone sumraka?
Post je objavljen 10.11.2007. u 19:01 sati.