Marketing
Dvije strane medalje
Trebalo mi je taj dan par sitnica pa sam, kako sam se našla u blizini, otišla u Brodokomercov market na placi. Nije mi to bio prvi posjet, jer dosad sam išla puno puta, ali s obzirom da je davno bio onaj zadnji, pomislila sam da su se neki pozitivni pomaci možebitno i dogodili. Krivo sam pomislila.
U poslijepodnevnim satima cijeli ambijent na placi, za razliku od onoga jutarnjeg, djeluje pusto, čak i pomalo neugodno za šetnju i prolaženje. Ako negdje lako možete biti opljačkani, onda je tamo pravo mjesto, posebno u večernjim satima. Malo ljudi, malo svjetla, dovoljno udaljeno od prometa ljudi i vozila. Ne pomaže previše u tom dojmu ni Hrvatsko narodno kazalište skupa sa prelijepim relativno novouređenim parkom.
Ulazak u sam market kao i stanje u njemu dobro, da ne kažem i odlično, prati vanjsko stanje. Malo kupaca, prodavačice koje se preko velikog prostora dovikuju o šiframa artikala plus uređenje u stilu jugo-sovjetskog modela. U vrijeme sveopćeg razvoja interijera od malih dućančića 2x2 do megacentara kojih Rijeci uistinu ne fali, teško mi je shvatiti da još može postojati tako nedorađenih trgovina.
U redu za salamu i sir u koji sam stala bilo je dvoje ljudi, ja treća i četvrti neki dečkić. Četvero nije puno, ali je kada vidite da se u marketu na 100 kvadrata nalazi uvrh glave jedan kupac, onda je četiri čovjeka na 2 kvadrata krajnje prekoračenje prosjeka. Brzo se pokazalo zašto. Mlada prodavačica nespretno odmata, reže i slaže salamu pokazujući da joj iskustvo nije jača strana. K tome, na svaki upit o cijeni proizvoda (koje bi trebale biti izložene bez da se pita) djeluje izgubljeno, prevrće salame, traži cijene.
Ubrzo se spoznaje da ono nije njeno radno mjesto. Naime, svake minute odlazi u tamo neku stražnju prostoriju u kojoj kolegicu pita za informaciju. Čovjek bi, onako u prvi mah, pomislio da ona "prava" kojoj je to radno mjesto radi nešto neodgodivo tamo u skladištu. Nakon tih za svih prenapornih 10-ak minuta, pojavila se Prava. Bila je pri kraju s jelom. Zaključila sam, marenda. U redu, žena mora jesti, i ja jedem na poslu.
E onda je bio vrhunac. Prava se dere preko cijelog marketa i dobacuje valjda šefici nešto ironično i ljutito u stilu «evo, točno na vrijeme, ne kasnim ni minutu», Mlada koluta očima od neugode i bježi na svoju poziciju, a čovjeku prije mene koji se našao usred «smjene» prodavačica pukao film pa otišao. Mene je poslužila živčana Prava kojoj se na licu vidjelo da sva kipi i da je potpuno odsutna od onoga što radi.
Ne, zaključak nije da se prodavačice slabo plaćene, da je Gucić uništio Brodokomerc i da je sve to radi nedostatka novaca u svim segmentima. Drugi Brodokomercov puno veći market Cash&Carry u kojemu ponekad kupujem, sušta je suprotnost. Ima sasvim solidan promet, prodavačice koje znaju što rade i koje se ne svađaju pred kupcima te djeluje čisto, organizacija je bolja, uredno je i ipak puno modernije od ovoga gore opisanoga.
Očigledan zaključak je da je puno puta, gledajući i ne samo trgovine, stvar u lokalnoj organizaciji, međuljudskim odnosima, sposobnostima djelatnika itd, a ne o nekim generalnim optužbama kako je sve svugdje isto, kako je uvijek kriv netko drugi i kako se ništa ne može učiniti, jer to je eto tako. Svatko može raditi pomake na svome mjestu na kojem radi, živi, djeluje. Stvar je prije svega volje, a tek onda svega ostaloga.
Post je objavljen 10.11.2007. u 09:42 sati.