Marketing
VJERSKO POJMOVLJE U IZVORNIM DOKUMENTIMA TZV. REPUBLIKE SRPSKE KRAJINE (3)
Piše: Tomislav Vuković
Kulturocid - krajinska »kulturna« politika
Katolička crkva sv. Matije apostola u Tovarniku
Kakav je bio odnos »krajinskih vlasti« prema crkvama-građevinama, koje nisu bile srpsko-pravoslavne, najbolje govori podatak da ih u brojnim popisima kulturnih dobara tzv. RSK-a jednostavno nema! One su u kulturocidu sustavno uništavane i rušene.
»Krajinski dužnosnici« u svojim su službenim dopisima često koristili i pojam »crkva«, misleći pri tome na: instituciju (najčešće srpsko-pravoslavnu), građevinu (u tom slučaju rabeći i zamjensku imenicu »hram«), toponim ili naziv mjesta (kao npr. Bela Crkva).
Pljačkaši iz Srbije
Tako je u prošlom nastavku spomenuti »ravnatelj Oblasnog zavoda za zaštitu kulturnih i prirodnih dobara u Vukovaru« RSK-a Velimir Ćerimović u dopisu od 11. studenog 1993. morao kao primjer spomenuti razrušenu crkvu u Nijemcima kako bi upozorio »Tajništvo za društvene djelatnosti Srpske općine Mirkovci« na sustavnu pljačku umjetnina pojedinaca iz Srbije: »S terena nam stižu obavijesti da na području srpske općine Mirkovci, koje spada pod našu ingerenciju, privatne osobe iz Republike Srbije nastoje otuđiti pokretne predmete iz oštećenih crkava, kao npr. župnik iz Divoša kod Srijemske Mitrovice, koji navodno mjesecima nastoji odnijeti oštećena zvona iz razorene crkve u Nijemcima.« Stoga se u dopisu predlaže: »Ovaj Zavod iz objektivnih razloga nije mogao pregledati cjelokupan teren i ne može kontrolirati cjelokupan teren, zbog problema oko goriva, pa Vas molimo da intervenirate kod Stožera Srpske vojske Krajine na Vašem području i da bez našeg znanja ne dopustite pristup ratom oštećenim crkavama i spomenicima.«
Srijemsko selo Divoš u SR Jugoslaviji
ýDirektor« Ćerimović je, dakako, svjestan da takvi postupci stvaraju lošu sliku o Srbima i njihovoj »državi« na području Hrvatske: »Često se u inozemnim informativnim sredstvima manipulira crkvama kao spomenicima kulture što ide protiv stvarnog stanja, protiv Srba i istine o genocidu nad spomenicima srpskoga naroda, pa Vas molimo da ozbiljno uzmete ovaj tekst u postupak.« Dopis je između ostalih proslijeđen i tajniku »Tajništva Srpske oblasti Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema« Petru Matiću u Borovo Naselje.
Spominjanje »župnika iz Divoša« u službenom dopisu istaknutog kulturnog djelatnika u »RSK-u« zaslužuje posebnu pozornost. Naime, Ćerimović u svim svojim nastupima pomno pazi na terminologiju, razlučujući »srpsko« od svega što je »hrvatsko«, pa tako npr. i grad u kojemu je prije ratnih događanja živio i radio, uporno, precizno i smišljeno naziva »Osek«. Na osnovu toga netko bi mogao pomisliti kako je riječ o katoličkom župniku (za razliku od pravoslavnog »sveštenika«, »paroha« ili »jereja«) iz Divoša, srijemskoga sela na području SR Jugoslavije, koji je, eto, htio spasiti oštećena zvona iz razrušene katoličke crkve u Nijemcima u susjednoj Republici Hrvatskoj. Međutim, u Divošu niti je bilo katoličke župe, svećenika ili crkve (možda, jedino u nekoj dalekoj prošlosti), niti ih danas ima. Tamo postoji jedino sprskopravoslavna crkva sv. Velikomučenika Georgija iz XVIII. st. i crkvena općina, koji pripadaju Arhijerejskom srijemskomitrovačkom namjesništvu (dekanatu) Srijemske eparhije (biskupije). Može, dakle, jedino biti riječi o srpskopravoslavnom svećeniku, koji je g. 1993. bio na službi u Divošu. On je, barem prema Ćerimovićevu dopisu, te godine uporno mjesecima nastojao »odnijeti oštećena zvona iz razorene crkve u Nijemcima«. Teško je sa sigurnošću odgovoriti na pitanje: Da li je htio spasiti, sačuvati i jednoga dana zvona vratiti »vlasnicima«, ili je imao nekih drugih motiva? Činjenica je da su zvona odnešena i nikada nisu vraćena, te se do danas ne zna točno tko ih je odnio i gdje su. Usputno je dobro spomenuti da se kod Divoša nalazi i manastir Kuveždin sa crkvom sv. Save, koji se spominje već u XVI. st. i koji je u povijesti opljačkan g. 1918. a djelomično srušen g. 1944. Kasnije je, od 1973. do 1975. obnavljan, ali je do dana današnjeg još uvijek u prilično jadnom stanju.
Teško je sa sigurnošću odgovoriti na pitanje: Je li srpskopravoslavni svećenik, koji je g. 1993. bio na službi u Divošu i koji je, barem prema Ćerimovićevu dopisu, te godine uporno mjesecima nastojao »odnijeti oštećena zvona iz razorene (rimokatoličke) crkve u Nijemcima«, htio spasiti, sačuvati i jednoga dana zvona vratiti »vlasnicima«, ili je imao nekih drugih motiva? Činjenica je da su zvona odnešena, nikada nisu vraćena, te se do danas ne zna točno tko ih je odnio i gdje su.
Dvostruka mjerila prema crkvama
»Krajinske vlasti« imale su dvostruka mjerila prema crkvama-građevinama, što, kako u teoriji tako i u praksi, uopće nisu ni pokušavale prikriti. Jedan je odnos vrijedio prema srpsko-pravoslavnim crkvama, a drugi prema katoličkim, što se najbolje vidi iz dopisa Oblasnog zavoda za zaštitu kulturnih i prirodnih dobara u Vukovaru« od 11. travnja 1994. upućenog Republičkom zavodu za zašitu spomenika kulture u Beograd. U njemu »krajinski Zavod« problematizira zahtjev za pomoć u obnovi oštećene srpsko-pravoslavne crkve sv. Nikolaja u Vukovaru, koji je bio poslan UNESCO-u u Ženevu: »U navedenom materijalu obrađena je ruševna crkva i zaštićeno kulturno dobro kao što je hram sv. Nikolaja u Vukovaru. Bili smo zadovoljni kada se radilo na kompletiranju i elaboriranju materijala o kulturnom genocidu, kojega su počinili ustaški bojovnici u srpskim zemljama. Genocid je poprimio stravične razmjere jer su ustaše, suprotno Haškoj konvenciji, kulturna dobra zloupotrebljavali kao vojne objekte. Za Vukovar je to poznato, pogotovo za hram sv. Nikolaja kojega su granatirali, spalili i minirali bojovnici... Ovo je vrlo značajno pitanje jer se radi o vrijednom kulturnom spomeniku, ali i o tome da pravoslavni vjernici u Vukovaru još uvijek nemaju svoju bogomolju.«
Istodobno »krajinski Zavod« je iznio brzo i »stručno« mišljenje o potrebi rušenja katoličke crkve sv. Mateja u Tovarniku, što su predstavnici UNPROFOR-a, koji su radili za potrebe UNESCO-a, sumnjičavo primili: »Zato su išli u kontrolu našeg stručnog mišljenja u vezi ruševina katoličke crkve u Tovarniku koje zbog znatnih i teških padavina ugrožavaju sigurnost prolaznika.« To je skupa s, čini se, negativnim odgovorom za pomoć u obnovi vukovarske crkve sv. Nikolaja, bio dovoljan razlog za optužbu međunarodne zajednice, posebice UNESCO-a: »Imamo dojam o njegovoj pristranosti, jer ne vjeruju nama stručnjacima iz Republike Srpske Krajine, ali kako se iz priloženog vidi, ne vjeruje se ni stručnom elaboratu, ni konzervatorima Srbije i SR Jugoslavije, koji su bili na licu mjesta i svoj uvid prezentirali u elaboratu.«
Kakav je bio odnos »krajinskih vlasti« prema svim drugim crkvama-građevinama, koje nisu bile srpsko-pravoslavne, najbolje govori podatak da ih u brojnim popisima kulturnih dobara tzv. RSK-a jednostavno nema! One su u kulturocidu sustavno uništavane i rušene. Razlog je bio jednostavan - u »novoj srpskoj državi« započelo je »novo razdoblje« s »novom poviješću« i »novom kulturnom politikom«, kako se to jasno navodi u dopisu Oblasnog zavoda za zaštitu kulturnih i prirodnih dobara u Vukovaru« od 4. listopada 1993.: »Ostali objekti ili obilježja koji su prije ovog otadžbinskog rata tretirani kao spomenici doživjet će revalorizaciju u skladu s društvenim promjenama (sva isticanja u tekstu moja, op. T.V.), i zato ih ovdje, u ovome času ne možemo tretirati kao spomenike, koji bi ušli u Registar nepokretnih spomenika Republike Srpske Krajine. Činjenica je da je prethodni režim proglašavao spomenike po svojim mjerilima i 'aršinima', nastojeći da ošteti, umanji ili omalovaži sve ono što je pravoslavno-srpsko«!
Iz Bele Crkve na ratište u Slavoniju
Tezu o stalnom zatiranju srpsko-pravoslavnih crkava na području Hrvatske nisu propagirale samo »krajinske vlasti« nego i »srpski rodoljubi« u »majčici Srbiji«. Tako je Sveslavenski savez iz Beograda, koji je vodio znanstveno-istraživački projekt »Arheologija Srba V.-XI. stoljeća«, u izvješću o radu za g. 1993. od 15. lipnja 1994. dao ovakvo tumačenje: »Postoje i primjeri pretvaranja pravoslavnih crkava u katoličke (Mokro Polje kod Knina). Iz ovoga je razumljivo zašto postoji pogrešna slika da u našim zapadnim krajevima nema srednjovjekovnih pravoslavnih crkava...«
Imenica »crkva« u dokumentima tzv. RSK pojavljuje se, kao što je već rečeno, i u nazivu mjesta. Tako se Bela Crkva nalazi nekoliko puta u »Popisu v/o (vojnih obveznika, op. T.V.) pristiglih iz SRJ« koji nema datuma, žiga ni potpisa. Između 211 srpskih vojnika iz: Iriga, Inđije, Rume, Kukujevaca, Zrenjanina, Banje Koviljače, Pećinaca, Martinaca, Titela, Stare Pazove, Crvenke, Čortanovaca, Golubinaca, Erdevika, Srijemske Mitrovice, Sombora, Beograda, Zemuna, Vršca, Kovina, Gornjeg Milanovca, Pančeva, Sjenice, Šapca, Pirota, Mladenovca, Raške, Novog Sada, Šida, Požarevca, Odžaka, Rume, Petrovaradina, Bačke Topole, Obreža, Negotina, Niša, Aleksinca, Kruševca, Vranje i Prokuplja, poslanih na ratišta u zapadnu Slavoniju, nalazili su se i: Milan Ivanović, r. 8.VII.1970., Dušan Ivanović, r. 4.X.1935., Jovo Sudar, r. 15.III.1942., Goran Pauč, r. 20.I.1970. Nedeljko Gašparović, r. 16.XII.1952. i Milan Stolar r. 5.XI.1947. iz Bele Crkve. Najstariji među svim vojnicima pristiglima u Hrvatsku bio je Trivo Stojić (Đorđa) r. 3.II.1934. na adresi: Srijemska Mitrovica, Radaički put 118, a najmlađi Slobodan Verić (Miroslava) r. 17.IV.1971. s adresom: Srijemska Mitrovica, s. Grgurjevci, Vojvođanska 34.
I u dopisu Povjereništva za izbjeglice RSK-a od 8. lipnja 1994. općinskim povjerenicima za izbjeglice, kojega je potpisao »pomoćnik povjerenika« Jovica Knežević, spominje se Bela Crkva. U njemu se najprije izvješćuje da su »određeni koordinatori u Republici Srbiji koji će biti nosioci međuopćinske suradnje s općinama u Republici Srpskoj Krajini«, te da će oko problema izbjeglica s Kostajnicom surađivati Bela Crkva i Kovin.
Crkva (srpsko-pravoslavna) spominje se u dokumentima tzv. RSK-a i kao institucija, kao u izvješću »Republičkog zapovjedništva civilne zaštite« iz Knina od 31. ožujka 1993., koje je potpisao »načelnik« Milan Trbulin. On je »predsjednika Vlade RSK-a« izvijestio: »Crkva ima velike količine različite robe namijenjene za potrebe izbjeglica i socijalno ugroženog stanovništva i pokušala je robu dijeliti samostalno, bez evidencije ali je nakon niz problema odustala od te prakse i raspodjelu prepustila Crvenome Križu...«.
(Nastavlja se)
Prenosimo:Glas Koncila
Post je objavljen 18.11.2007. u 07:00 sati.