... umjesto komentara
Moja razmišljanja o kazni...
Većina roditelja kažnjava s namjerom da „odgoje kak spada“ svoje dijete.
Šarolika je lepeza kazni: tjelesne, šutnja, ignoriranje, zabrane izlaska, uskraćivanje onog što dijete voli... (slobodno nabrojite još čega se sjetite) ...
Dijete kažnjavamo kad pogriješi, kad učini nešto što mi smatramo nedoličnim i lošim. Naravno da jepotrebno u takvim trenucima djelovati. No, mora li to biti kazna?
Tko radi taj i griješi možemo ovdje prevesti „tko živi taj i griješi“. Jedini način da naučimo živjeti, je da činimo greške. Greška sama po sebi (ili loš izbor) nosi gorki okus iskazan rječju“loše se osjećam“. Pokušajte se sjetiti neke situacije u kojoj ste učinili nešto što je okarakterizirano kao „loše“ ili „greška“. Kako ste se osjećali? Što priželjkujete tada? Kritiku koja vas slama (ili vas možda potiče, pokreče), ili bi dobro došlo malo razumijevanja ? Je li taj osjećaj koji nas prati dovoljna kazna?
Mišljenja sam da djecu treba odgajati tako da preuzmu odgovornost za svoje ponašanje (a to znači ne činiti stvari umjesto njih ). Ponekad je odgovornost koju osjećamo u „nekim našim lošim trenucima ili postupcima“ i te kako dovoljna kazna. Ponekad je čak takva da je nemoguće odmjeriti veću kaznu koja bi došla „iz vanjskog svijeta“. Ako kroz iste postupke promatramo svijet odraslih i svijet djece, čini mi se da si dajemo za pravo biti grubi u ime neke odgovornosti roditeljstva. No, isto takve postupe ne prihvaćamo ili nas itekako bole kad su usmjereni prema nama od strane neke treće osobe, recimo šefa.
Moram vam reći da teorija izbora ne nudi nikakva rješenja niti recepte kako odgajati dijete.
Odgoj je izraz kreativnosti svakog roditelja. Ono u što sam se uvjerila stotine puta jeste da je jedino Ljubav ta koja zaista mijenja čovjeka. Ljubav odgaja. Kazna straši. I velike, i male ... tako se barem meni čini...
Post je objavljen 08.11.2007. u 14:50 sati.