Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/kojaleti

Marketing

tajfuni monsuni, mu gong i stabaal

Dugo me ovdje nije bilo. Nisam neki bloger. Ponekad pišem pa izbrišem, nije bitno da ostane. Ponekad ne pišem mjesecima pa onda pretjeram s riječima. Ne mogu pronaći neku mjeru, nemam je. Tek sam pred malo shvatila da ako želim da me drugi čitaju, moram ponekad čitati druge. A oni koje želim čitati, ne pišu. Dopuštam si svejedno tu i tamo ubaciti neki post, izbaciti neku priču iz sebe, čisto iz razloga što tu sam daleko od kuće, šteta bi bila ne pisati o sebi i Kini. Pišem kad mi dođe, kad se poželim dati. Ne čekam komentare, situacije, inspiraciju. Pišem kad mi život ovdje postane normalan, izgubi magiju, ludost, pa mu pisanjem oduzimam neponovljivost, ponovno ga rasplešem, raskrekećem, sebi za gušt. A vidim i za gušt nekoliko vas koji ste tu od mog početka puta. Tanac na tanac i sve priče postaju jedna priča. Recimo ova. Drveće su nekada bili ljudi. A onda su jednom odlučili ostati. To se nije desilo odmah, u jednom danu. Ne, trajalo je neko vrijeme, nisu svi imali istu čvrstu ideju, neki su se nećkali, ali svejedno su ostali. Ostajali su po svakojakim mjestima, gdje god su se zatekli. Na brdima, klisurama, pod morem, na ulicama, vrhovima zgrada, šetnicama, kućnim prilazima, vrtovima, u zapuštenim dvorištima, kosištima, grobljima, autoputevima, obraslim livadama, uzletištima, dječjim sobama....gdjegod bi našli komadić tla za sebe i svoj rast. Ostati je podrazumijevalo napuštanje svega što su prije poznavali i u što su vjerovali. Nije im bilo lako, pomislit ćemo, ali čula sam pričaju, izbora nisu imali. Kolala je jedna neprovjerena informacija da ima života i za one koji odluče kretati se i ostati ljudi. To je bila relativno nesigurna sudbina za one koji su već umorni od igara i nepredvidivosti uma tražili smirenje. Ostati značilo je predati um, osloboditi se nepredvidivosti, osloboditi se oslobađanja. Postati stablo značilo je biti okružen čistom kreativnom snagom koja se ne pita, ne sumnja, ne želi, ne posjeduje, ne sniva, ne grabi, nema, samo je tu... Ali neki od njih su bili takovi te nisu mogli stajati. No, sjeme je bilo već u njima, proces ukorijenjivanja je već započeo. I što su mogli? Bilo ih je različitih među takovima te su pronalazili svakojake načine bijega. Neki su se neprestano trzali i pokidali su sve veze koje su imali sa zemljom. Ono malo korijenčića što im je ostalo, otpalo je putem. Sjeme koje je bilo usađeno u njih još prije, izletilo im je kroz usta dok su trčeći hvatali dah. Neki su pokidali korijenje da bi mogli hodati, ali sjeme su pustili da proklija. A ono je proklijalo gdjegod je našlo prostora, u srcu, u trbuhu, na stopalima, na oku. Misleć da ih to razlikuje od ostalih, od toga su stvorili modu pa su se uskoro nosile razne kombinacije novoizraslih mladica svuda po tijelu. Kad bi im dosadile, rezali su ih, kao kosu. Neki nisu odmah otišli. Ostajali su i iskusili duh drveća. Privlačilo ih je biti u tome, no znali su da neće zauvijek ostati. Te su polako oprezno iskopavali korijenje, pazeć da ga ne povrijede, ne razljute zemlju. Kad je i posljednji korijenčić bio slobodan odlučili su krenuti dalje. Razlikovali su se od ostalih ljudi po tome što su povremeno trebali zemlju i vodu, trebali su sunce za rast. No nisu bili drveće, i dalje ih je vodio um duboko u srcu, vatra koja je trebala kretanje, sagorijevanje... Koja si ti?
Ja nisam mogla ostati tamo gdje sam bila posljednjih godinu dana. Mislim na sobu 203. koja se nalazi u Nanjingu, preko puta Han Zhong Men, središnjih han vratiju. Dojadili mi srednjecarski javni vecei i pranje suđa u tim istim. I još štošta. Pa sam tako spakirala ono ništa što imam, iskopala ono malo korijenčića koji su se gdjegod žedno priljubili uz pločice, svoju zlatavrijednu internetsku konekciju predala prezahvalnom kolegi i zajahala biciklu. Ne, najprije sam ušla u jedan avion koji me odveo u Seoul, grad prikrivenih Mongola. Tamo sam opustila korijenčiće i tražila sunce. No, grad je velik, sve je veliko, oblaci, magla, zgrade, pločnici, trgovišta. Onda sam sjela u drugi avion jer duh je tražio nebo i sunce, poznati miris zemlje u kojoj balancane ludo rastu. Odvelo me doma, u Rijeku, Kukuljanovo, Platak, Krk, Opatiju, Gorski Kotar, Kukuljanovo opet.. Što ima na tom Kukuljanovu? Obitelj. I drveće. Jako staro drveće. Ima jedan hrast u susjedstvu, doživio je, ne znam, možda petsto godina, možda više, nitko ne zna. Stoji. Kao i onaj orah u našem vrtu. I lipa malo niže. Stoje. A ja opet nisam mogla ostati jer trebalo je da, zajahat biciklu, spustit se nizbrdicom, zaviti ispod podvožnjaka koji prodavačima lubenica služi kao spavaća soba, preći most s gumenim čepovima, izbjeći psa koji je stražnjim svojim krajem bio prilijepljen uz drugog psa, trebalo je zakačiti volanom džep tipa na skuteru, ništa zato, svi smo otporni na sve, popesti se stubištem išaranim brojevima telefona onih koji bi nešto radili, primjetiti da više nema susjedovih pilića jer su prebrzo narasli, otvoriti vrata 407 i ponovno se naći u Nanjingu. Dolje na ulici pod balkonskim prozorom rastu dvije platane. Svako jutro su tamo. Ja sam na trećem katu, u krošnjama. Malo toga se mijenja u mojoj novoj ulici. Prije mjesec dva kada je kinesku istočnu obalu poharao tajfun jedna od platana izgubila je granu koja je, padajući na ulicu, pogodila mršavog čovjeka na bicikli. Kako je nestašna grana bila puna listova, nije ga ozlijedila, al su se listići zamrsili među žice kotača pa ju je on, jer mu se nije dalo sić s bicikle, vukao po ulici još dugo, dugo, a poslije mi se više nije dalo gledat. Taj isti dan pukla je grana i na drugom stablu, ali ta još stoji gore, zapletena u krošnji. Pod tim platanama često se skuplja narod, u biti, umorni neumorni nanjingški muškarci i njihova prevozila s raznim natpisima. Leže, sjede, puše, spavaju, čekaju, jedu, igraju se, natjeravaju i uvijek uvijek uvijek pričaju. Čini se da oni znaju koje je stablo čije, polako im već raspoznajem lica. Mahom su to sakupljači željeznog otpada, trgovci voćem iz dalekih dijelova carstva, vodoinstalateri, električari, pituri, majstori sveznadari koji će popraviti sve, od kuhala za rižu do zaglavljenog vodokotlića i nazad. I to bez alata. No, danas je pod tim stablom posao čekao mladić ispružen na svojoj biciklici, a naprijed piše - mu gong. Krasno znakovlje, jednostavno, mu gong. Stolar? Radi s drvom, al što li radi? Postoji li u kineskim domovima drvo? Možda pili drva. Ali koja to drva on pili? I zašto? Ja znam za ova dva pod svojim balkonom. Možda čeka onu granu... No svejedno, kad sam se vraćala doma nakon ručka, bio je tamo u istom položaju. Grana nije pala. Dobro. Posla u drvu nema. Možda je zamijenio natpis, e jest, struja voda kaže. E, Neone Neptune di si da vidiš....


Post je objavljen 08.11.2007. u 08:26 sati.