Ništa usebno vrijedno pisanja,
trenutak, dosutra već utopljen u slanini dosade i efemernosti ili nečeg mnogo goreg,
ali ...
dan katkad dobro začne najružnijom od stvari - vožnjom kroz jutarnji pakao cijelom gradskom širinom.
Maksimirski je asfalt već u osamipetnaest bio žut i pirgav od krošnji,
što je sredinom studenog milost, stvarno,
stvarno katkad ne tražim više od toga.
Motao sam se nekim uličicama i gledao jutarnje ljude koje
rijetko vidim i jutro me dobro podnosilo - dalo mi je neki fini mir žmirenjem kroz staklo i
pustilo me da ne mislim ni na šta osim onog što jest, a to je,
sredinom ovog studenog, opet milost.
I nisam to očekivao jutros, ali
opet sam potrošio cijeli taj put maloprije, pred ponoć, od zapada ka skoro skrajnjem istoku i natrag,
i pažljivo slijedio istu liniju, iste ulice, gazio
iste grbe, gledao iste detalje, ovajput pod debelim noćnim svjetlom,
i onda ga još produljio jer je bio prekratak,
i izmotao dodatnih užegradskih ulica, stao na dodatnih semafora,
pustio što može više pješaka preko ceste, pa i onih što nisu možda htjeli prijeći,
bacao pogled na ispražnjene, širom rasvjetljene tramvaje koji
su kao slonovi slijedili jedan drugoga do
groblja
ubrzavao skakao preko pruga ponirao i skretao
i cijelim putem pjevao da su žile pucale
što je jedna od najljepših pogodnosti bivanja u
automobilu pogotovo noćnom.
Post je objavljen 07.11.2007. u 23:59 sati.