Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/sisa

Marketing

u spomen na prištavo doba

U srednjoj školi bio sam poželjan mnogim djevojkama ili pičkama kako bi naši mudri i stari rekli, unatoč tome što mi se bradom i sredinom čela prostiralo groblje prišteva.
Bilo ih je svakakvih, i žutih i crnih, zelenih, gnojnih, mokrih i suhih.
U ono vrijeme postojali su preparati protiv akni, no oni nisu bili tako učinkoviti poput današnjih pa se mladac morao pouzdati u sreću i prolaznost vremena no to vrijeme sa svakim je prištom iznova počinjalo i tako u nedogled sve dok jednog dana prištevi nisu presahli kao da si ih napunio vodom i smjestio negdje pored oaze kojoj je sudbina namijenila skoro sušenje.
Bez obzira na ruglo koje su te ispupčene nakaze izazivale, zadovoljstvo istiskivanja prišteva moglo se mjeriti sa zadovoljstvom koje nam pruža kopanje nosa i pronalaženje smolastog užeta kojeg bi vadili kao što kirurg vadi debelo crijevo da se uvjeri u tvrdnju kako je dugačko gotovo 5 kilometara. Ako se i radi o tankom crijevu, nema veze, bitno je da se vuče polako i pažljivo.
Ništa manje ne pruža zadovoljstvo niti popodnevno skidanje sasušenog krmelja kapitalca. S oba oka.
Ta tri kralja intimnih zadovoljstava čine čovjeka sretnim.
Vrativši se na prišteve, moram vam opisati radost koja bi me obuzela kada bi dva centimetra okomito ispod središnjice oka pronašao crni prišt. Prvo bih ga pažljivo noktom zagrebao kako bi skinuo onaj crni čep, pritom bi grinje čule pucanje šampanjca, a onda bi uhvativši ga noktima u klinč stao istjerivati crnog đavla iz mezoderma sve dok se na kraju gnojne spirale ne bi pojavila svježa, junačka krv umivena bolnim suzama samoozljeđivanja. Ta nataložena znojna zmija pod kožom nikada nije boljela iako je zauzimala gotovo pola površine lica.
Antipod ovom ustajalom ljenivcu koji bi ispod kože mogao spavati desetljećima, jest podmuklo đubre kvislinško, debelo i podbuhlo, prišt zvan potkožnjak.
Ta licemjerna mrcina, to bolno govno od gnoja, mami te da ga pustiš na slobodu prije no što je uopće provukao kožicu, a kamoli ga smočio u tamo neku Ćirolinu. I ako ste se ikada lagano po tabanima pržili žaračem, onda ćete znati kako boli istiskivanje potkožne nemani. Budući da je ova situacija sa žaračem vjerojatno nevjerojatna i da ne postoji biće koje se nije upecalo na potkožnjakov mamac, doslovno znadete kako to boli.
Ipak, ako ste imali sreće i krenuli u oslobađanje zrelog dubinca, doživjet ćete tiskalački orgazam, a ogledalo ispred vašeg boginjavog lica bit će ofrajano tako debelo kao što Josipa Lisac debelo nanosi puder.
Premda bi se istiskivanja ovih dvaju prišteva moglo smatrati fetišom, istiskivanje kralja prišteva, mrcine nad mrcinama, Čomolungme bubuljičavaca, prišta vidljivo zrelog, predstavlja takvu perverziju zadovoljstva da ga ponekad uspoređujem sa izdrkavanjem nakon dvosatnog navlačenja kožice pod THC narkozom.
Ovo zeleno, žuto ili bijelo đubre može vas koštati dugotrajnih ožiljaka no pustiti ga da se osuši i ne dirati ga jednako je stanju kad vam tik do granitnog glavića dašće natečeno i lavom ispunjeno grotlo najbolje pičke svih vremena kojoj ću tek saznati ime, a vi ga ne želite umočiti jer vas je neki stari idiot mudro savjetovao kako bi bilo dobro da pričekate da vam se spusti i da ćete kad-tad shvatiti kako je to vaša najveća pobjeda, a s vama će likovati i vojni ordinarijat te osamdeset posto nuncija.

Povod ovoj memorabiliji i vraćanju u prištavu prošlost jest današnja deprimirajuća spoznaja da znak starenja nisu samo bore i staračke pjege nego i sve rjeđe pojave prišteva. Iako imam dovoljno masnu kožu koja još uvije služi kao plodno tlo za sporadično izbijanje prišteva srednje kvalitete moram vam reći da sam prilično zabrinut.
I ozlojeđen.
Pozdrav iz zone sumraka.




Post je objavljen 06.11.2007. u 20:27 sati.