Negdje u tri, pola četiri, moja voljena i ja u kuhinji. Opća nesanica. Ne, nikakve svemirske radijacije. Ona regularna, kućna. Grije se "toplo mlijeko" (fuj!), komad makovnjače za bolji san.
- Ipak ćeš morat naviti sat. – veli mi žena, misleći na mobitel.
Pospano kimnem i tipkam: 11:45.
Inače me ona digne kad treba nešto tako rano obaviti, ali sad je vrag odnio šalu.
U podne moram nazvat u bolnicu doktora Nadležnog da dogovorimo što dalje.
Probudim se, pa i nazovem aždaje da me spoje. Pa me i spoje. Ili je možda stajao pokraj, odmah se javio.
- Dobro jutro.
- O, dobar dan Ludlud! Dežuran sam u nedjelju pa može bilo kad. Evo, dođite kad hoćete, imat ćemo vremena!
- Dajte, doktore, recite neko vrijeme. Ne da mi vas se tražiti po čitavoj bolnici...
Kad je na dežurstvu lunja posvuda, zadnji put sam ga tražio u tri zgrade, od podruma do kantine preko četiri odjela. Na koncu sam ga pronašao kako spava u sobi nekog kolege...
- Evo, između deset i dvanaest! – veli on raspoloženo.
Apeliram na njegovu humanost pa da bude u dvanaest.
Nadležni se smije.
High Noon.
Spreman sam. Ili ćemo više okončati s lijekovima, ili nam slijedi - U tri i deset za Yumu.
Post je objavljen 06.11.2007. u 00:07 sati.