Marketing
Obračun kod o'lovka korala
Nakon odgledanog videa poželio sam pogledati i film/seriju koju ilustrira...
Kad sam zalupio vratima njegove radne sobe zadnji taktovi poznate melodije otplovili su hodnikom bezglavo bježeći od samih sebe…
- Dobro, jel' ti radiš ili se samo izležavaš i slušaš gluposti?!? – uletio sam sa takvim pitanjem jer dobro znam do koje je mjere nespreman odgovoriti. Trgnuo se, mada nisam siguran da li je to bilo uslijed potmulog tutnja vrata ili stoga što se netom probudio. Zbunjeno se okrenuo na stolici, fotelji zapravo, one vrste kakvu mojoj guzici nije htio priuštiti niti kada smo si bili najbolji, u pisanom ili verbalnom obliku. U ruci je držao napola pojedenu bananu.
- Vidi ga… moj najdraži majmun!
- Ne vrijeđaj. Uostalom, to nisu gluposti, to je Blue Oyster Cult
- Ma da, može biti i White Rabbit Fart, što se mene tiče.
- Ali…
- Gle, zajebi filozofiju, to mi isto profuravaš i u pisanom obliku.
- A, došao si malo na razgovor?
- Uh, e jesi bistar, k'o maglovito jutro… ne, otkud ti samo ta ideja pada na pamet? A, da, vjerojatno si uz pomoć banane kvocijent inteligencije podigao na nešto više od vrijednosti sobne temperature pa me sada bolje kužiš…
- Glavni junak jedne knjige došao mi da se žali, došao mi da se žali, došao mi da se žali…
- Mogao bi zaraditi novce s takvim pjevanjem.
- Da?
- Aha, svi bi ti platili da prestaneš. A nisam baš neki junak, a ni tebi nije baš neka knjiga.
- Kako to misliš?
- Da te se kritičari pošteno dohvate a ne kao na blogu, gdje se jedino i usudiš objavljivati, vidio bi kako izgledaju police šund literature u najtamnijim zakucima zadnjih razina nacionalnih i sveučilišnih biblioteka svih zemalja, pa i šire. Knjiga!?! Da ne bi! Imate li onu knjigu sa Gabrielom, od… joooj… kak' se zove… Mislite P.M.? E, taj! Imamo ali nam se jučer urušio hodnik kojim se može doći do septičke jame gdje ju čuvamo.
- Dobro Gabriele, shvatio sam. Nego… P.M.?!?
- Pizdek Maksić!
- Daj, Gabriele, zašto si takav? Pa naš je odnos uvijek bio dobar…
- … za baciti u smeće… da, za to je bio dobar…
- Što ti nije po volji?
- Radije me pitaj što mi je po volji…
- Dobro, što ti je po volji?
- Ništa!!!
- Ne uzbuđuj se, tlak…
- Kad te stisnem vidjet ćeš ti tlaka!
- Dobro, čekaj, idemo polako… što želiš?
- Da bih ti mogao reći što želim, moraš prvo ti meni reći kuda si krenuo…
- Kako to misliš? Pa ne idem nikud…
- Beati paupere spiritu…- uzdahnuh
- Ne znam latinski…
- Gle… reci mi – ti si mene naumio ubiti?
- Paaaa… kako sada stvari stoje… i da i ne…
- Huh? Ha? Kaj? Ča? Što?
- Naumio sam te, zapravo samo uplašiti sa blizinom smrti no onda su mi se upleli tvoj tast i Svevišnji…
- Kako?!?- zagrcnuo sam se
- Tast i Svevišnji…
- Ne to… nego… upleli?!? Kako to misliš?
- Pa lijepo, došli su niotkuda i što ću sad, ne mogu protiv njih…
- Znaš što… razgovarati ćemo nas dvojica još, imam osjećaj da me čekaju dugi razgovori s one strane… naoštri olovku, pripremi blok ili izglancaj tastaturu, operi monitor… whatever… imati ćeš materijala dok to istjeram na čistac… Oni će meni o nepotizmu, o smrti… joooj kako će Stara biti vesela kad joj ovo ispričam…
Kad sam izišao na ulicu, preko puta je snuždeno sjedio poznati zakrabuljeni lik, bespomoćno trupkajući koščatim stopalom po prašini… plašeći golubove…
Artwork © 2005.-2007. by Adrian87
Post je objavljen 05.11.2007. u 17:40 sati.