Pregled posta

Izbori (ispod pojasa) 2007.

Od kad postoji samostalna Hrvatska non-stop se svađam oko politike. Mojim desno orijentiranim prijateljima pokušavam reći da im je stranka konzervativna, da je lupanje šakom o stol primitivno kao «argument» rasprave te da pod kulisom domoljublja rade takve gadarije da mi je muka živit u Lijepoj mojoj. Ne našoj, nego mojoj. Odavno ja nisam za socijalizam. Koje naše… ili je moje ili tvoje. Još u srednjoj školi su me kolege čudno gledale zbog želje da odem živit i radit u Ameriku. Želja se nije promijenila. Kako kaže Cico, moj nizozemski prijatelj (valjda smo u toj kategoriji): «Možeš ostati i slušat tuđe probleme ili otić i probat riješit i svoje i svjetske!» To, to ja zovem Amerikom. Sve je moguće. To nas ovdje ne uče. Ovdje kažu – di ćeš boljeg života.?!?! KOJEG? Ono što ovdje nemam je – pravo na izbor. E, a to se lako da vidjeti i na primjeru predstojećih izbora, političkih. Dakle, zavadih se tako sa «desnim» prijateljima koji će ići na koncert Thompsona za dišpet «onima». Mojim lijevo orjentiranim prijateljima kažem da im je stranka rupa. Dio toga je opisao i Ante Tomić kolumnist Jutarnjeg u nedjeljnom izdanju. Kaže on kako su socijaldemokrati za zakon koji će poslodavcu omogućit lakše otpuštanje radnika. Ej, SOCIJALdemokrati. I pita se zašto mi nebi otpustili pola Sabora. Pa di ćeš većih neradnika u Lijepoj mojoj?!! Uzeo je za primjer SDP-ovca Marina Jurjevića iz Splita koji je u vrijeme socijalizma predavao na faksu i studentima tupio o radničkim pravima, samoupravljanju…, da bi svojim ulaskom u Sabor naglo promijenio retoriku. Na štetu radnika. Onog koji ga je birao. I šta je taj SDP napravio po pitanju «pljačke stoljeća» u privatizaciji iako je na to dobio 3-ćesječanjske izbore one neke davne godine. E, pa bilo je davno. Jer se od tada ništa nije promijenilo.



(Na balunu može biti i neka druga boja naših političkih stranaka. Moje viđenje je isto. Kad je u pitanju korist građana. U drugo ne ulazim)

I za koga glasovat? Ja neću ni za koga od ponuđenih. Ja glasam za svoj odlazak iz Lijepe moje. I iskreno mu se nadam i radim na tome koliko god je moguće. I vraćat ću se uvik u najlipši grad na svitu, i najlipšu državu s najlipšom prirodom (Opet se sjetih Cice koji kaže: «A di ste to vi bili i šta ste vidili da možete tvrdit da je ovde najlipše»). Koja će se zbog krive politike vjerojatno lagano kroz buduće godine poružnjivat i uništavat. Sad ćete reći «Lako je tebi, a šta ćemo mi!». Zvuči grubo, ali briga me. Ja ŽELIM svoje pravo na izbor. I uzimam ga. Ne pitam nikakve političare ni njihove poslušnike šta ću jer bi oni na račun priče o mom dobru u budućoj Lijepoj mojoj i te kako dobro živjeli.
Prije nekoliko godina sam u Zavodu za zdravstveno osiguranje pitala mogu li ja prestat plaćat svoje zdravstveno (jer nam je zdravstvo u…. da ne kažem čemu). I tu lovu fino uplaćivati u neko privatno osiguranje pri osiguravajućim kućama. Teta u uredu mi fino objasni da to ne može tako, «jer država mora uzeti svoje». Njoj se to mora plaćati. I uopće ne dolazim u razmatranje da se javljam gdje ću svoju lovu dati. Ako ću ja nešto od plaće naknadno uplaćivati – to da. Ma je li, majke ti, koje plaće?!! Jedva skrpim sve što treba s plaćom koju primam (kad se stavi u odnos uloženi rad i primljena naknada – sto puta manjom od saborske).
Dođem u poreznu upravu prije koju godinu i kažem da mi reču šta ja sve plaćam. Ova me u čudu gleda. Otvara onaj program na kompjuteru, nešto mi tumači, ja ne kužim, ona čita ono što piše i vjerojatno ne zna di šta od moje love ide i koja je krajnja adresa novca koji mi pljačkaju. Šta se čudite? Poslije njenog objašnjenja koje je meni neshvatljivo, ja mogu samo mislit da me pljačkaju. Jer mislim da nisam baš tako glupa. Ali mi smo skloni reći da su Amerikanci glupi. Ali vjerujete da oni vrlo dobro znaju di njihova lova ide, i tu nema dilema. I MORA se naći način da se i «najglupljem» Ameru objasni što i kako. I ko je na kraju glup? JA!!! Ipak. I svi mi koji ne razumijemo di naša lova ide. Sad će pitanje «kakve veze ima lova i politika i Izbori 2007.» Pa u tome i je cila baza. Eto, ja da dođem u Sabor odmah bi rekla «Meni treba 25.000 kuna plaće mjesečno, ipak ja predstavljam Lijepu moju, i molit ću lijepo, trebam imati sredstva kojima ću postići svoju reprezentativnost». I svi bi se u Saboru složili i digli ruku da svima plaća bude tolika. I – prođe. I nitko se nije pobunio. Odlično. Sjajna je ova država za nas saborske zastupnike. Vidite, možemo živjeti, nitko se ne buni, znači i drugima je dobro. I mi smo sretna nacija. I ti zastupnici koje narod pošalje u Sabor odlično rade svoj posao. Jer nitko, ama baš NITKO nikada nije tražio usred mandata da se njegov zastupnik povuče jer ne radi. Govorili su za jednu da nikad riječ nije rekla, a njen grad propada. Pretvorio se u selo. Ili u grad slučaj.
SDP-ov Milanović se neki dan žustro obrušava na Sanaderov marketing u BiH i pozivanje dijaspore na izbore u RH. I kaže kako dijaspora ne treba glasovat i određivat kako će ljudi živjeti u državi u kojoj ti birači ne žive. Slažem se ja s time da mi drugi ne treba određivat sudbinu. I ne mogu izdržat i pitam «A tko odlučuje o tome da se dijaspori onemogući glasovanje?». A on će: «Većina u Saboru.» Pa di ste bili kad ste bili na vlasti?! Šta onda niste minjali zakone? Uh, svi me nerviraju.
U zadnjih, koliko godina imamo svoju državu, pokušavam vidjeti šta sam ja od nje dobila. Pokušala legalno dobiti papire za nadogradnju kuće koja ima građevinsku – ne može. Ima tu nekih sitnih problema. Kažem referentici u urbanizmu da je super što na meni lome zakon, isti onaj koji dozvoljava da niču zgradurine bez ijednog papira, da se rade hoteli u centru koji probijaju gabarite i ruglo su, ne grada, nego pasivnih građana. Ona kaže da nije baš tako. Pitam da kako je. Je, američki sam glupa i hoću da mi objasnite. Kažu da je to za mene zamršeno. Dižem kredit i nisam prijavljena na punu plaću i ne mogu (hvala dragim roditeljima što me napraviše ovako bistru pa se ja izborila. Mogu napraviti doktorsku dizertaciju na račun kredita i snalaženja). Čekajte, koja je to država riješila da se radnika prijavi na onoliku plaću koju prima? Ova u kojoj ja živim – nije. Čekajte – Izbori 2007. Šta bi ja to trebala izabrati?!! Opet američki glupo ne kužim.
Ovako vam ja gledam stvari. Država i narod je kao firma, tj. poslodavac i radnici. Dakle, država će sebi uvijek uzeti (kaže mi cijenjeni gosp. Branko Roglić, savjetnik predsjednika RH, da imamo najskuplju državu u Europi. Misli na sam državni aparat, administraciju. Potkrijepio mi je on to sve brojkama i slovima. I pazi… njega sam razumila bez problema. Čovik odlično govori hrvatski). Znači država se izbori za sebe i hrani sebe. I sve joj više treba. I ako nitko nema ništa protiv – odlično. Idemo dalje. Kad pofali, zadužit ćemo se. Uvik sam bila za gradnju cesta, mostova, bilo čega od šireg javnog interesa. Jer bolje da ide tu, nego ne znam gdje. A kako je to kod firmi. Svaki poslodavac, privatnik, ima za cilj povećavati svoj kapital. Na sve moguće načine, uključujući i jeftinu radnu snagu. I tako ljudi rintače i ništa ne pitaju iako rade za sitnu lovu. Usprkos povećanju radnog vremena, ne baš dobrim uvjetima i sve većim frustracijama, oni se neće buniti. Zašto? Jer gazda kaže – ako nećeš ti, ima tko će. E, ja tako neću. I nikad nisam falila kad sam tako rekla. Kažu, lako tebi ne plaču ti dica. E pa da plaču sad bi lipo učila engleski i liti dolazila u HR na ljetovanje. Kako kaže slogan SDP-a «Ljudi su snaga» (A Tomić dodao da su i konji snaga, i slonovi… I pita se zašto onda ne bi glasovao za neku od ovih životinja, a ne za sdp-ovce). E, pa to i ja kažem. Da se svi radnici udruže, vidili bi vi kako bi se stvari minjale. Ali to neke podsjeća na sindikate iz socijalizma. I to im je «nostalgičarski» i neće oni tu «politiku u svoju butigu». Kako poslodavci uzmu ono što im paše iz bilo kojeg sistema??!!! Čisto interesa radi.



(Da, ovo je moja iskaznica. Pa ja sam živila u tom sistemu. Koji mi je bio dozlaboga glup. "Svi smo isti". Mater ti je ista! Ali imao je nekih dobrih stvari. Radnik je bio zaštićen. Barem umjetno. Više nego danas. E, pa uzmimo to što možemo iz sistema u kojem smo ipak svi živjeli. Osim ovih novorođenih. Koje borba za pravo na poslu tek čeka).

E, pa i radnici bi se trebali sitit da su iz interesa (a ne ljubavi ili ideala) na poslu i da se radi prozaičnih interesa kao što je veća plaća, slobodan radni dan u tjednu, veći godišnji, plaćeni prekovremeni,…. trebali okupiti i tražiti SVOJE! I ničije više. Pa vi ste to zaradili. Nitko vam nije poklonio. Da vas poslodavac ne treba – prokinio bi vas nogom da vas ne vidi. Ali nismo mi još do toga došli. Nismo shvatili da je sve interes. Pa i politika. I izbori koji dolaze. I crkva. Naime, u prošlom sistemu crkva nije bila dobrodošla. I to je bio minus onoga jednoumnog sistema. Isto ko što je minus ovoga da crkva koristi svoju ulogu da bi vjernicima-biračima krojila mišljenje. Čisto iz svog interesa. A ja. Ja sam samo romantičarka koja ništa ne razumije. Ali zna reći NEĆU. I gleda stvari sa strane. Ko da nije njezin posao. I nije. Sve dok se ne izborimo za drukčiji izborni zakon i za vrijeme kad će birači za svoj glas dobiti obećano. Makar to značilo da, kao u Italiji, trebamo "sto puta godišnje" svrgnuti vladu koja ne radi ono za što je izabrana.




P.S: Šta god vam naši političari obećali, sve pada u vodu kad uđemo u EU. Jer ćemo se samo morati uklopiti u već postojeće zakone zajednice. I onda će se po drugi put moći vikati «Ko je jamio – jamio». Jer dana obećanja na taj način neće morati biti ispunjana. Odnosno, političari će imati opravdanje za sve neostvareno. Ali netko je neki dan rekao – hvala Bogu nećemo u EU do 2012.
Čujete li političare? Koja je to retorika? Samo pljuju jedni po drugima. Prestrašno.

Ovaj post je nastao u trenutku,... nakon čitanja komentara na prethodnom. Netko me je "pogodio u žicu". Politika i ja ipak nismo na TI. Štaviše, mi smo na VI. Ali ne radi poštovanja, već radi - distance. I ako budete komentirali imajte ipak na umu da je ovo moje mišljenje. Na koje, barem tako kažu, imam pravo. Jer ovo je demokracija. Iako ni u to nisam sigurna. Ali sigurna sam da naša petorka koja luta po svitu neće glasovat. Oni imaju drugoga posla. O čemu se radi pročitajte na njihovom blogu u postu Iz Rusije bez ljubavi.


Post je objavljen 05.11.2007. u 15:38 sati.