Pregled posta

Marketing

U vlaku iz Kijeva za Moskvu

12 sati noćne vožnje ekspresnim vlakom iz Kijeva je za nama. U sumorno jesensko jutro dolazimo u Moskvu. Prvi dodir sa gradom je neugledni kolodvor Kijevskaj, jedan od sedam razbacanih po gradu. U daljinu se pruža pogled na impresivnu zgradu ministarstva vanjskih poslova. Prema priči Moskovljana također jedna od sedam istih koje je dao izgraditi zloglasni Staljin. Upoznavanje sa Moskvom započinje u obližnjem McDonaldsu. Ubrzo nalazimo smještaj. Simpatični novouređeni trosobni stan u drugom gradu po skupoći na svijetu stajao je pristupačnih 100 € po noćenju. Brzinsko raspremanje stvari potakao je zov Crvenog trga. Impresivnost centra Moskve nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Centar Rusije, nekadašnjeg SSSR-a svojim je bojama pružao motive kao iz bajke. Kroz stoljeća živopisni trg bio je mjesto smaknuća, demonstracija, razvratnosti, parada, govora. Prostor kvadratnog oblika, oko 70 tisuća kvadrata obuhvaćen je zidinama Kremlja ispred kojih se nalazi Lenjinov mauzolej (svojevremeno zajedno sa Staljinom), povijesnim muzejom, starom trgovačkom zgradom te zaštitnim znakom Katedralom sv. Vasilija. Katedralu (koju krasi devet kupola) izgradio je Ivan Grozni povodom pobjede nad Mongolima. Razgledavanjem Crvenog trga nailazimo na Putina u trenutku fotkanja sa ruskom mladeži. Bero biva prihvaćen kao domaći. Ispred trga nalazi se točka koja označava centar Moskve. U krug poredani prosjaci čekaju novčiće bačene za sreću. Bacajući kovanice naš Mike želi jednu želju. Mogu vam reći da krug sreće zaista pali. Razgledavanje slijedi u ulici Arbat. Simpatična ulica obojana fenjerima obilovala je zalogajnicama. Završavamo u jednoj po nazivu Mu-mu. Naziv u skladu sa mirisom goveđe balege. Sve u svemu pristojan ambijent, svježa spiza za 100 Kn po glavi.











Dan uobičajeno počinje potragom za ambasadama. Na redu su Transkavkaske države. U Gruzijsku ambasadu dolazimo pred zatvaranje. Rulja pred zgradom u raspadu probudila je skepsu. Na sreću se provlačimo i dolazimo do zakrčenih šaltera. Izmjenjivala su se sretna i uplakana lica. Budućnost im je ovisila o neumoljivim ostacima socijalističke birokracije. Nakon razgovora sa činovnikom ostajemo ravnodušni. Sat odluke je 17 h kada trebamo sa rezervacijama doći po vize. Pomislim: kakve rezervacije? Tko to u Gruziji posluje preko neta. Po povratku u ambasadu, bez rezervacija, nasmijani Gruzijac dobacuje nam putovnice. Ne oklijevajući gubimo se u vidu magle. Pomislih, imamo više sriće nego pameti. Pod pritiskom Moskovskih cijena noć provodimo u već domaćem okruženju. Prije spavanja večer nam je uljepšala simpatična gazdarica koja je išibala nestašnog Ivana Groznog.









Dan je obilježen neuspjehom vađenja Turkmenistanske vize. Ta država nam je bila ulaz u „Stanove“. Država posebna po bivšem diktatoru Niazovu i koja po slobodi medija zauzima predzadnje mjesto ispred Sjeverne Koreje. Veličina Moskve kao i svake veće metropole ubrzo nas je potrošila. Istrošeni žurimo na željeznički kolodvor. Moskoskaja. Nasumice odabiremo studentski grad po imenu Penza. U igri je bila opcija St. Petersburg, Tallin, Helsinki kako bi jeftinim letom došli do Gruziji. Penza je zapravo bila usputna točka do Sochija na crnomorskoj obali iz koje ide trajekt za Trabzon u Turskoj. Na kolodvor stižemo sat vremena prije polaska vlaka. Mike i ja nakon čekanja na šalteru saznajemo da nema karata bez svih putovnica. Neshvatljivo, za međugradski prijevoz trebaju putovnice! Slijedi trka po ostale putovnice. Mislim da obaram rekord na 400 m sa preponama. Dolazim 15 minuta prije polaska vlaka. Službenica nije u mogućnosti u tom vremenu izdati 5 karata. Beštimamo im sve po spisku!!! Pokušavamo bez karata. Od prvog do 40. vagona svi nas odbijaju. Ispred zadnjeg vagona nastala je kavga. Vjerojatno iz istog razloga kao kod nas jedna djevojka propušta vlak. U tom trenutku njen otac skače na konduktere. Bezuspješno. Sa sjetom gledamo vlak za Penzu, grad koji vjerojatno nikad više nećemo vidjeti. Slomljen od trčanja sjedam na peron. A što sad? Za dvi ure kreće vlak za Sochi. Dvi noći u vlaku. Na vrijeme kupujemo karte za vlak. Vrijeme prije polaska vlaka provodimo čitajući Malnarov putopis U POTRAZI ZA STAKLENIM GRADOM. Najbolji putopis u bivšoj Jugi. Na vrijeme dolazimo do vlaka. Iz lokomotive se dimi ka iz kamiona Paje i Đuke. Dajemo karte na ulazu u vlak. Karte nam vraćaju uz objašnjenje da su izdane za sutra. Idemo, rekord na 400. Može i bez prepona. Na šalteru stara priča, nema dovoljno vremena za zamjenu karta. Dolijeće i Zoran. Kaže da imamo dogovoren upad bez karata. Ubrzo i 5. plan propada jer birokracija ne dozvoljava brzi povrat novca. Sljedeći vlak ide sutra ujutro. Smiješi nam se spavanje na kolodvoru L. Ne predajemo se! Nalazimo VIP ložu koja se masno plaća (20 Kn/h ili 100 Rublji). Zahtijevamo besplatan ulaz. Slijedi razgovor sa dežurnim voditeljem kolodvora. Naglašavamo da su nam zbog greške na šalteru obećali spavanje u čekaonici. Mi smo "moš mislit" čekaonicu zamijenili za VIP ložu. Mike samo što ne pukne od smijeha. Oštro prijeti razgovorom sa direktorom. U znoju završavaju pregovori. Pod budnim oko oštre Ruskinje, zadovoljni smo zaspali zavaljeni u udobne fotelje.

Vlak odlazi bez nas

Malnar na repertoaru

VIP loža moskovskog kolodvora

Ujutro napuštamo Moskvu. Dugotrajnu vožnju prema jugu Rusije u dubokoj noći prekida buka na lokalnom kolodvoru. Ponuda alkohola i spize pljušti na sve strane. Za sitne novce obnavljamo zalihe. Babuške nam uz osmjehe i razgovor žele uvaliti dimljenu ribu. Ma nema čega nema. Priču završavamo sa 5 škampi žarke boje, par piva, litrom žestice i par ne identificiranih kiflina. Zasigurno od cara Nikole ne pamte ovakvu trgovinu. Budimo se na dalekom jugu. Buđenje uz sivilo crnomorske obale, umorne kranove krasnodarske luke prekidaju neumoljivi kupači. Tokom vožnje vlakom i WC-ovi su bili zatvoreni. Pomislih, pa oni vode računa o ekologiji. U tom trenutku ukazuju se prijeteći dimnjaci. Nicali su kao gljive poslije kiše. I to je dio na koji se nadovezuju elitna ljetovališta Abhazije. Abhazija je teritorij elitnih ljetovališta između Rusije i Gruzije. Kao u Transnjestru ruski separatisti su zauzeli dio države. U ovom slučaju radi se o teritoriju Gruzije. Ma živo mi se fućka. Već smo jednom nogom zakoračili u turski Trabzon,. Iz njega idemo za Batumi, u Gruziji.







Dolazimo u budući Olimpijski grad Sochi. Opija nas toplina urednog kolodvora okupana podnevnim suncem. Sve klizi kao po loju. Ručak u priobalnom socijalističkom hotelu Moskva. Na 9. katu, na meniju je neka čudna debelokožna riječna ribica. Ručak nije bog zna šta, ali ga izvlači pogled na cijeli grad. Usput, Split je za njega SPLIT. Na vrijeme dolazimo na šalter za karte, za trajekt iz Sochija za Trabzon. E to nije dobro. Lokalni milicioner se rukuje sa nama. Traži registracijske liste. Imamo ih, ali nisu potvrđene. Pomislih, debeli mrki punoglavac nas ima u šaci. Nakon razgovora sa carinikom dobivamo zeleno svjetlo za izlazak iz države. Tvrdoglavi punoglavac nezadovoljan odvodi nas u postaju. Pretresa jednog po jednog, vičući želeći nam utirati strah u kosti. Priča završava odlaskom trajektom. Završni račun iznosi 50$. Dakako, u njegovom džepu. Nažalost i mi imamo mnogo ovakve gamadi. Posebno prema istočnim susjedima. Primjenjuju onu poznatu „Tko je jači, taj tabači“.



Situacija oko izlaska iz Rusije se zahuktava. Nastojimo riješiti registracije uz skuplje spavanje u hotelu Moskvi. Hotel koji nam ostaje u sjećanje po raspravi do ranih jutarnjih sati. Nije nam ni umor smetao. U socijalistički uređenom predsoblju sa čašama u ruci Bero, Zoran, Mike i ja zauzeli smo borbene položaje. Mlađo je neutralan. Tema borbe je pisanje bloga. Tko su vjerni čitatelji? Što naši čitatelji žele čuti? Kako na zanimljiviji način pružiti više informacija? Na ova i još mnoga druga pitanja oštrili su se zubi, iskre su vrcale, gestikulacija je podsjećala na akrobacije. Ma ni talijanski parlamentarci nam nisu ravni. U prvu ruku sve izgleda besmisleno. I bilo je dok ujutro sa odmakom nismo razmislili o svemu izrečenome. Živila rasprava! Živio dijalog!







Novim danom ulazimo u novu shemu. Igru carinika, policije, ureda za registraciju, nevoljko prihvaćamo. Završni račun iznosio je dva izgubljena dana i 700 EUR-a. Čekajući slijedeći trajekt saznajemo da smo prevareni. Tri radna dana za obavezu registraciju još nisu prošla. U međuvremenu je bio vikend i praznik. Ogorčeni napuštamo Rusiju. Drugi ulaz koji imamo na vizi zasigurno nećemo iskoristiti. Zbogom Sochi! Dobro nam došla Turska!!!

Napokon polijećemo iz Sochia

Prije odlaska fotoaparatima hvatamo mafiju

Turska disko muzika na trajektu za Trabzon