S Hrvatskom se obično opraštam uz paprenjak, koji je dio turističko-prehrambene ponude Croatia Airlinesa. Ukusno dizajnirani omot sadrži i ‘Priču o paprenjaku’, na hrvatskom i engleskom jeziku.
Priča o paprenjaku
Po sastojcima - med, orasi i papar - paprenjak, kao tradicionalno hrvatsko jelo, uistinu je proturječan, slično kao i cjelokupna hrvatska povijest: slatko papreni zalogaj za mnoge strane apetite. Koliki su tuđinski osvajači kroz stoljeća, kao i ovi najnoviji ovovremenski agresori posezali za tim slasnim zalogajem umiješanim u najboljem mogućem omjeru Srednje Europe i Mediterana, otkidajući za se slatku ocaklinu, a nama ostavljali zapaprenu stvarnost! Sada, kada smo napokon ostali sami "pri obroku", naš tradicijski hrvatski paprenjak podijelimo prijateljima i gostima, i to u svim njegovim nijansama i punoći.
‘Priča o paprenjaku’ uvijek me iznova podsjeti da Hrvatska nije samo zemlja u kojoj žive moji mama i tata, moji prijatelji, da je to zemlja u kojoj sam se školovao i odrastao, već i na to da je riječ o zemlji koja sama sebe smatra ‘slasnim zalogajem’ i koja za svoju ‘zapaprenu’ prošlost krivi ‘tuđinske osvajače’ i ‘ovovremenske agresore’. A sada kada je ostala sama ‘pri obroku’ – voljna je svoj slatko papreni zalogaj podijeliti ‘s prijateljima i gostima’.
Pod uvjetom da se nakon određenog vremena u Hrvatskoj vrate svojoj kući.
Još se nisam niti oporavio od blage iziritiranosti načinom na koji razmišlja moj vlastiti narod (‘mi smo mali i prelijepi, ali svi nas gnjave i žele nešto uzeti od nas’ – hrvatski mediji svakodnevno vrte neku od inačica ‘Priče o paprenjaku’), kad, etotigana, naiđem u Newsweeku na članak koji me podsjeti da i moja nova domovina, Amerika - bez obzira na veličinu i navodnu svemoć - osjeća sličnu (ksenofobičnu?) ranjivost te voli opravdavati svoje probleme upirući prstom u drugoga.
Kada su u pitanju dva prominentna aspekta globalizacije – slobodna trgovina i imigracija – Amerika je postala ‘negativna iznimka’, tvrdi Fareed Zakaria, vanjskopolitički komentator Newsweeka. Prema anketi washingtonskog Centra Pew, provedenoj u više desetaka zemalja svijeta, većina svjetskog stanovništva podržava demokraciju, slobodno tržište i razne oblike kulturne razmjene. Na pitanje da li su trgovinske veze s drugim zemljama ‘pozitivna stvar’, potvrdno odgovara 91 posto Kineza, 85 posto Nijemaca, 88 posto Bugara, 87 posto stanovnika Južne Afrike, 93 posto stanovnika Kenije, ali samo 59 posto Amerikanaca. Slabije mišljenje o trgovini među državama imaju jedino Egipćani.
U anketi Centra Pew začuđuje i uvjerljivo potvrdan odgovor na pitanje ‘da li strane firme imaju pozitivni učinak na vašu zemlju’ u Brazilu, Nigeriji, Indiji i Bangladešu, gdje se – piše Zakaria – ‘sa sumnjom gledalo na dolazak stranih multinacionalnih kompanija’. Bez obzira na to, pozitivan stav prema stranim korporacijama ima 73 posto ispitanika u Indiji, 70 posto u Brazilu i 82 posto u Nigeriji.
U Sjedinjenim Državama na strane firme pozitivno gleda tek 45 posto ispitanika, što Ameriku stavlja na dno ljestvice zemalja koje su sudjelovale u istraživanju.
‘Očekujemo da svijet raširenih ruku dočeka naše firme, ali na gostoprimstvo ne odgovaramo istom mjerom’ – primjećuje komentator Newsweeka.
Promijena u javnom mnijenju kada je u pitanju useljavanje u Ameriku još je dramatičnija.
(Amerika kao svojevrsni paprenjak, ‘slastan zalogaj’, takodjer živi u glavama dobrog dijela ovdašnjeg pučanstva, koje smatra da Sjedinjene Države više troše novca na druge nego na sebe.)
Komentator Newsweeka smatra da su za takav stav Amerikanaca odgovorni političari iz obje stranke:
‘Zadatak naših političkih vođa je da objasne građanima taj novi svijet te ih uvjere da je Amerika u takvom slobodnom, granicama nesputanom okružju uvijek bila uspješna te da će tako biti i u budućnosti. Političari bi trebali pomoći da se nacija ekipira za natjecanje s drugim zemljama, umjesto da za probleme krive druge i pozivaju na izolaciju. Umjesto toga, republikanci plaše ljude imigracijom i strancima uopće, a demokrati slobodnom trgovinom. Javnost se sve više preplašena, a sve manje spremna na svijet u koji ulazimo.’
Ne znam da li Vas, dragi čitatelji, sve ovo napisano o Americi podsjeća na Hrvatsku?
Mene, jako. Jedino što, na žalost, nedostaje savjeta poput ovog F. Zakarie.
Naime, često spominjanje činjenice da je Hrvatska ‘mala’ postaje – meni se barem tako čini - poput svojevrsne mentalne štake, koja služi za opravdavanje vlastitih neuspjeha, ili možda neizbježne sporosti u dosezanju nacionalnih ciljeva, o čemu se početkom devedesetih nije mnogo razmišljalo.
(Ne mislim da treba postati grandoman u smislu pjesmice ‘Tko to kaže, tko to laže…’, međutim, treba se pomiriti s činjenicom da je Hrvatska onakva kakva je – mala, velika, srednja, ovisi iz koje se druge države promatra. Nekoć je bila dio većih državnih tvorevina, pa ljudi nisu bili sretni. Sada je ‘mala’. Cmoljenje o tome predstavlja gubitak vremena).
Što se tiče ‘zapaprene prošlosti’ iz ‘Priče o paprenjaku’ – sličnu su prošlost, vjerovali ili ne, iskusile sve zemlje.
‘Tuđinski osvajači’ – bit će ih uvijek i svugdje, u različitim oblicima.
Od nekih, domaće stanovništvo može imati čak i koristi. S malo pameti, možda nešto i nauči.
Post je objavljen 04.11.2007. u 21:09 sati.