Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/debelaituzna

Marketing

Te noci sve se promijenilo

A bilo je potrebno tako malo. Trebala sam samo...pitati.

Nas birc. Izbljedjela imena urezana na zidu. Nema, vise niceg nema.
Nema vise kava rano ujutro, nema vise nasmijanih lica mojih prijateljica.
Ostali smo samo on i ja. I to mi je u tom trenutku bilo i vise nego dovoljno.

I dok mi je njezno rukama prolazio kroz kosu i vlaznim usnama prelazio preko mog vrata, nisam mogla da se ne zapitam-je li ne tako davno i nju ljubio na isti nacin? S istom kolicinom strasti, istim zarom?

Hrabrija nego ikad, odlucila sam prekinuti tu agoniju. Pitala sam ga, da mu se pruzi prilika, jel bi opet bio s njom. Kad sam ga pogledala u oci, shvatila sam da je pitanje bilo glupo, a moje sumnje besmislene i smjesne.

"Previse mi znacis, previse te...previse mi je stalo do tebe! Nikad, s nijednom, a najmanje s njom"

Zagrlila sam ga snazno, najjace sto sam u tom trenutku mogla.
Nestala je svaka sumnja, svaki trag nesigurnosti.
Poluprazan birc, osvjetljen jednom svjecom koja samo sto nije izgorila.
Sjaj u ocima, neizdrziva zelja, on i ja...

Te noci nisam mogla spavati. Gledala sam njegovo andjeosko lice i prolazila rukama kroz njegovu prekrasnu, dugu kosu. Njezno, da ga ne probudim. Tiho, da ne prekinem caroliju. S osmjehom na licu, jer pripada meni.

I must live with this reality....I am yours eternally...

Prve zrake sunca probijale su se kroz prozor, a ja sam jos uvijek bila budna.
Sama sa svojim mislima, u njegovom zagrljaju s njim potpuno.

Zasto sam se toliko opterecivala njom? Zasto, kad i sama imam proslost?
Puno burniju, usudila bih se reci...

Mala, nisam ju volio, bio sam zapaljen za nju! Hej, budimo realni, kako nekog mozes voljeti nakon mjesec i pol?

Jedno sam znala. Nije problem u njoj, u njezinoj ljepoti i inteligenciji.
Nije problem u njezinim dvosmislenim porukama koje posalje tu i tamo.
U cinjenici da je...oh tako savrsena.
Kao i uvijek, problem je duboko u meni.
Nesigurnost za koju sam bila uvjerena da je nestala. Izgleda da sam ju samo potisnula, u najdublji kutak sebe.


Primjecujem da me puno manje okupira hrana, odkad sam s njim.
Kao da daje neki novi smisao svemu ovome.
Tracak nade da cu jednog dana izaci iz ovog pakla.
S njegovom rukom oko svog tanasnog struka.

Odjednom se osjecam tako snaznom, tako nepobjedivom.
Nisam sigurna ima li to veze s cinjenicom da vocni dan uspjesno prolazi, ali nije ni bitno.
Od ovog trenutka samo samokontrola!

Prazan zeludac. Voda je jedino sto ce ga ispunjavati.
47 kg. Osjecaj da lebdim negdje izmedju neba i zemlje.
Znam da mogu. Znam da hocu.

Biti opet savrsena...

Iznutra i izvana.

Ljubim Vaskisswave





Post je objavljen 04.11.2007. u 13:16 sati.