Ljudi vole jest. 90% ljudi voli jest. Možda bi se trebala prestat sramit činjenice što nisam u onih recesivnih 10%.
Nisam na dijeti. Možda je to jadan izgovor, ali preslaba sam. Dajem si vremena da prvo riješim neke stvari u glavi. želim biti bolja osoba, a ne samodestrukrivna. Moram se riješiti thladnog, bezdušnog kamena u utrobi koji mi otežava kretanje.
Kada bi se barem samopouzdanje moglo tražiti izvan sebe, a ne u sebi. Unutra je najneudobnije, najmračnije, najmaglovitije, bojim se zaviriti u sebe. Moram se riješiti fantomskih glasova u glavi koji mi govore: glupačo, ništkoristi, nesposobnjakovičko. Stvarno mi je teško funkcionirati u bilo kojem krugu homosapiensa.
Postajem mizantrop. Sve doživljavam kao konkurenciju, kao neprijatelj. Svaku rijeć šale okrećem protiv sebe:
Oni su toliko intaligentniji od tebe, talentiraniji, zanimljivi. Ne, ti nisi vrijedna njihove pažnje.
I tako na kraju i bude, jer moja negativna psiha priziva zlo. Nije se lako riješit tih misli kada su one jednostavno pustile korjenje preduboko u tvoju dušu, kada njihovo venuć lišće izdajnički grli cijeli tvoj um.
Bježim u svoj svijet. Tamo nisam seoski idiot. Tamo JA vladamm. Samo ja u milosti svog anđela čuvara. A ON je jedini što me još veže sa stvarnim svijetom.
Ali nažalost, i moj svijet sad propada. Sa svakim zrnom pijeska, koji odbrojava moje vrijeme. Djetinjstvo je ostalo daleko iza. Gle, još vidiš slabašni odsjaj zlatnog djetinjstva koji ponire na zapad.
Jedem od srijede normalno. Čak i previše (2000kcal), pokušat ću ne prelazit 1500.
I dalje prečesto mislim na hranu. U utorak sam pojela 2000 odjednom, prije toga tisuću. I morala sam tigati. Ko da sam sijelo srce povračala. Osjećam krivnju kada odbacujem svoj život. Pa on mi je ionako poklonjen. Nisam ga sama stvorila.
Osjećam krivnju jer nedajem sve od sebe. Jer vjerujem da svu energiju koju uložiš ćeš narag dobiti, asamo u višem božanskom obliku.
Energija koju ne ulažeš, a mogao si, urotit će se jednom protiv tebe.
Ja moram manje mislit na hranu, jer me to sputava.
Moram počet razmišljat o faksu. Još nisam ziher. Ko klinka sam htjela na filozofski: književnost, psihologija, socionlogija, informaciske znanost, socijalni rad (to je na pravu)... zanimljivo i bez budućnosti. Previše je nezaposlenih s tim fakultetom.
Druga želja mi je nutricionizam na prehrambeno-biotehnološkom. Tako bi mogla spojiti svoju opsesiju sa isplativim zanimanjem.
Ima li koja od vas kakvih saznanja o tome?
Ali ako nastavim ovako tromo i pasivno i proždrljivo upijati život, neću vidjeti faksa.
I dalje ne odustajem od svog cilja. Želim izgledati poput vilenjakinje. Imaju li one toliko dupe? hehe
Znate da je Michelangello svoj umjetnički rad smatrao oslobađanjem kipova iz kamena. Tako ja simboliziram svoje mršavljenje. Treba se rijšiti viška, anog što te sputava. Treba odstraniti i onaj dio psihe koji me koći na bilo kojem području.
48 kila ću jednom imati, ali prvo moram riješiti taj nered u glavi, to gađenje prema samoj sebi, tu sumnju u sram znog vlastitih sposobnosti (bolje rečeno nesposobnosti).
Moram povjerovati da mogu sve što poželim.
Post je objavljen 03.11.2007. u 08:29 sati.