Škola bez droge – Grad bez droge
Došla je jednoga dana u naš grad. Štoviše, u moje susjedstvo. Na početku je bila pomalo sramežljiva. Morala se naviknuti na novi život, no,vo društvo. Zapravo, sve joj je bilo novo. I trebala je nekoga da joj malo pomogne u ovome svijetu, na ovome mjestu. Tu smo se našli moji prijatelji i ja.
Iako nas je bilo samo troje, dobar provod je bio uvijek zajamčen. Odasvud su pljuskale šale, vicevi i neke riječi koje ne bi bile smiješne u normalnom razgovoru. Ali kod nas je sve bilo drugačije.
Prvi dan kad smo Drogu vidjeli, nismo obraćali pozornost na nju, no, ime nam je bilo čudno. U našem gradu se nitko nije dosad tako zvao, a čak nismo ni znali što bi to ime moglo značiti.
Jednog dana, pred školom, kad smo skupili hrabrosti, prišli smo joj i pozdravili je. Ona je odvratila. Sljedeći dan se to ponovilo, no, ja nisam htjela ostati na tome. Prišla sam joj i upitala otkud joj ime. Samo je odgovorila slijeganjem ramena. Zatim je pitala nas za imena, i tako smo počeli pričati. Učinila se zanimljivom osobom, pa smo razgovarali sve dok nije zvonilo za prvi sat. Odjurili smo u školu, a ona je vani ostala stajati. Začudila sam se kad sam ju vidjela kako nas je dočekala ispred škole. I tako smo se ponovno, zapričali. Krenula sam kući, i vidjela da me prati u stopu, pa sam ju pitala gdje stanuje. Pokazala je na zgradu blizu moje. Iznenadila sam se. Nisam znala da živi tako blizu mene.
Sljedećih nekoliko dana smo se družili. Sve češće i češće. Nekad smo čak i izostajali iz škole. No, nije nas to brinulo. Zanimala nas je samo dobra zabava.
I tako smo otišli jednom od mnogo puta iza škole, no, taj jedan odlazak je bio poseban. Droga je donijela nekakve tabletice. Bilo ih je 4 i jako su bile male. Donijela je za svakoga po jednu. Prvi put smo vidjeli takvo nešto i zapitali Drogu što je to. No, ona nije htjela reći ništa više od: „Tabletice su super, jako opuštaju. Probajte.“ Nakon nagovaranja smo pristali i progutali ih. U početku nije bilo ništa, no, onda smo se počeli pretjerano smijati. Kad smo se prestali smijati ponovno smo Drogu upitali što je to, ali ona je rekla da ne zna kako se tabletice zovu, ali da joj ih je dao jedan prijatelj.
Tako je par dana bilo, no, onda je Droga rekla da ako želimo još tabletica, moramo sad plaćati. Pa smo to teškom mukom prihvatili, ali bili smo sretni jer ćemo opet moći osjetiti onaj dobar osjećaj, onaj smijeh.
Često i nismo imali novaca, pa smo stavljali na svoj račun. I onda smo mislili da je sve u redu. Sve do jednoga dana kada sam našla svog najboljeg prijatelja kako leži na ulici u blizini moje zgrade. Potrčala sam do njega i upitala ga što je bilo. Rekao je da je pretučen, da ga je prebio neki visok dečko, godinu-dvije više od nas, imao je crnu kosu i mišiće. „Vjerojatno ide u teretanu“ – kaže – „ kakvi su mu mišići bili, zasigurno ide u teretanu“
Složila sam se s njim, bez obzira što nisam znala kako izgleda.
Zatim smo krenuli u školu. Sreli smo Drogu ispred nje, i zaobišli ju. Slutili smo da ona ima neke veze s onim dečkom. Pratila nas je, ali smo mi odmah ušli u školu, tako da je morala ostati vani.
Za vrijeme škole, vidjela sam prijatelja kako se pokušava neprimjetno, previjati od bolova. Vjerojatno, je uspio druge prevariti, ali mene nije. Nakon škole sam ga zaustavila i pitala da li ga sve boli samo od udaraca. Prvo je samo šutio, a zatim rekao da su ga uboli nečim tankim. Pokazao mi je ranu.
„Zašto mi odmah nisi rekao!?“ – vrisnula sam
Nije odgovorio. Pogledala sam na sat i vidjela da ambulanta još uvijek radi. Odvukla sam ga do tamo i brzo smo došli na red.
Doktor je rekao da rana nije duboka, ali da će ga još neko vrijeme boljeti. Sva sreća da nije nešto strašnije. Zamotali su ranu i krenuli smo kući.
Na putu smo vidjeli Drogu sa još nekom osobom. Nisam htjela ništa govoriti, no onda je moj prijatelj glasno, rekao „To je on!“
„Tko?“ - upitala sam
„On me pretukao!“ – rekao je
Predložila sam da odemo na policiju, no, on je rekao da ne bi bilo od pomoći. Ne znamo mu ime. No, ja nisam odustajala tako lako. Ipak smo krenuli u policijsku postaju. Imala sam jednu ideju.
Čim smo došli na policiju, rekla sam jedno,m policajcu da ih željela prijavit jednu osobu. Upitao me zbog čega, a ja sam mu odgovorila „zbog posjedovanja nekih tabletica.“
Uozbiljio se. Ispričali smo mu svoju priču. Rekli smo im sve o Drogi i njezinom prijatelju kojemu nismo znali ime.
Policijska hitna intervencija pronašla je Drogu, no, njezina prijatelja nije bilo. Isprva nije htjela priznati da ga poznaje, no, kad je policija spomenula nekakvu nagodbu, progovorila je. Oboje su dobili kaznu. A mi izvukli pouku: „Ne vjeruj ljudima koje ne poznaješ.“ Iako to svi stariji i mudriji ljudi govore, mi ne slušamo. Nikad ne možemo znati da li nam to govore možda iz svog iskustva.
Post je objavljen 02.11.2007. u 18:46 sati.