IZ PROŠLOG POSTA: Ian i Michael su mi priredili iznenađenje. Michael mi je sve priznao, ali sam se ja onda onesvjestila. Da ne zaboravim, i ja sam mu rekla što osjećam.
... srijeda ...
Kako sam polako otvarala oči, shvatila sam da sam u krevetu u bolničkom krilu. Oko mene nije bilo nikoga, a vani je već polagano padao mrak. Stolić pored kreveta je bio prazan. Na njemu je bila smotana neka crvena svilena haljina. Bila je prelijepa. Osjećala sam neku prazninu. Sve mi je tako pusto, tamno, hladno, bezosjećajno, daleko... Ustala sam se i sjela na prozorsku gredu i gledala u daljinu. Iako je bila noć, vani se se još jasno i glasno čuli uzvici i smjeh mojih vršnjaka. A ja sam bila zatočena u prohladnoj prostoriji punoj bolničkih kreveta koja je mirisala na mješave različitih trava.
Madame Pomfrey je samo došetala do mene i rekla:
„Vidim da ti je bolje. Slobodno možeš otići natrag u svoju sobu. Ali napominjem ti, nećeš se sjećati što se zadnje dogodilo prije nego što si došla ovamo.“
Zatim se okrenula i otišla. Ja sam i dalje sjedila nepomično na prozoru. Tek mi je nakon nekoliko minuta napokon došlo u glavu što je rekla pa sam obukla onu haljinu (jer nisam imala ništa drugo) i otišla u svoju sobu. Putem nisam nikog srela, niti u društvenoj, ali sam zato u sobi srela Ledu.
Leda. Ej ljube, baš sam krenula do tebe. Kako si mi? ja: Ono... Ošamućeno. Leda: Vjerujem. ja: Leda... Što se sa mnom dogodilo? Leda: Nemam pojma. Koliko sam ja čula, Michael te odnio u bolnicu jer si skoro umrla. I nije nikog htio zvati, ali je stalno bio uz tebe, cijelo vrijeme. Stvarno ne znam zašto nije zvao nikog od nas, niti mi je rekao šta o tome što ti se dogodilo... To ćeš morati pitati njega. ja: Oke, hvala. Leda: Nego, ovaj... U petak je party u našoj društvenoj. Onda, hoćeš ići? ja: Kad si vidjela da ja propuštam bilo koji tulum? Leda. Dobro, samo pitam, reda radi. Znaš ono, od viška glava ne boli.
Nasmijale smo se i ostale malo pričati. No, naš razgovor se temeljio na onome: jao, što je Wentworth dobar prema meni, tkao nježan i romantičan, njegova sam kraljica, sve bi dao za mene, a što ima dobre oči, a što ima dobre noge i pločice, a što ima dobru kosu (tj što je nema, XD)... Pa je meni dosadilo, pa sam se ustala i odlučila malo prošetati i pokušat se sjetiti što se to dogodilo. Ali nažalost, sve je bilo bezuspješno. Nisam se mogla ništa sjetiti. Imala sam osjećaj da je nešto jako važno i vezano za Michaela, stoga sam ga odlučila potražiti, ali on (ko za inat) se izgubio po Hogwartsu. Pošto sam bila strašno iscrpljena, otišla sam leći i utonula u san.
... četvrtak ...
Dan ko i svaki drugi, s razlikom da sam uspjela uhvatiti Michaela i dogovorili smo se da ćemo se naći kasnije, tj oko pola 8 da pričamo. Leda, Stephenie, Haley, Dana i Ella su k'o prave babe tračare stalno ispitivale gdje idem, s kim idem, kako idem, šta ću obući... Strašno su bile naporne.
No, ajde, što je tu je. Morala sam im sve ispričati. Da ste im vidjeli face kad sam im rekla da idem s Michaelom. No kako god. Ja sam otišla na taj dogovor i čekala minutu, dvije... pet... sedam... deset... Kad eno vraga, vuče se.
Michael: Oprosti, zadržao me Snape. Znaš i sama kakav je. ja: Da, kako god, svejedno. Michael, možeš li mi reći što mi se dogodilo? Michael: Ne sjećaš se toga? ja: Ne... Lijekovi su napravili svoje. Michael: Ne sjećaš se da sam ti rekao da te volim? Ne sjećaš se da si mi uzvratila? Ja: Ja... Ne... Mich... Michael: Samo mi nemoj reći da je to bio prokleti trenutak slabosti! (vidjela sam da su mu se nakupljale suze, ali nisu potekle) ja:(drhtavim, tihim glasom) Da... Bio je Michael: Ne čujem te, a mislim da ni ne želim. ja: Da, Michael, bio je to trenutak slabosti. Vjerojatno si čuo ono što si želio čuti, a ne ono što sam rekla.
Gledali smo se u oči dugo vremena. A onda sam ja jednostavno otišla. Nisam ga više mogla gledati, jer sam imala osjećaj da ću puknuti. Sada sam napokon shvatila što sam mu rekla. Ni sama ne znam zašto sam mu to zanjekala...