Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/terorijaiprasak

Marketing

MOKRINA I OSTALE VLAŽNOSTI

Vlaga je i vlaži ljude. Vlaži cestu. Vlaži žene.
Srećom suho, osim žena. Za njih nikad ne znam. Euro. Pa euro ipo. Pa četriri i četrdeset.
Vozi, ja pričam. Pa gledam kartu. Pa drugu kartu koja nema veze s onim što radimo i kud idemo. Julijske Alpe. A mi pored.
Onda i casino i panoramski pogled. I more. Plavo. Vodozemac se budi.
Granica (druga).
I onda cesta u obliku slova grčke i inozemne abecede. Ili alfabeta.
I onda drndamo. Ja zovem. Gosn nadležni će biti tu.
Vjetar mi suši ulje u stanicama, more uživa u katatonoj shizofreniji, Vodozemac mi iskače iz kože. . Gosn generalni:“ JASAMNJIMAREKO… Ja sam ovdje sam grane sjeko…. Da je to moje, ja bi kamp. Za Djeca, domaća i inozemna…Ne možeš za 6.000 kuna promijeniti sanitarije…A ja njima 3 milijuna godišnje…Tu je američki kamp, naplaćuju da ti pamet stane Ja petero djece, oni okrenu na jednom. A vidi, žicom ih ogradili… DA je to moje, ja bi to na 5 zvjezdica… Meni Francuzi ofarbali igralište… I djeca…Djeca! JA njima reko, ali ista plaća radio, ne radio…Da je to moje, ja bi odma prodo…Da, da, ovdje je more za kurac sve plitko…“

Na njegovu ovu, u glavi zbrajam kvadrate i cijene zemljišta, prihode od imaginarnih golfova, elitnih restorana, priprema sportaša i wellness centara, dok gledam najblaže nagnuto zemljište na svijetu kako ulazi u pličinu, a Vodozemac se malko smiruje na njegovu onu, što je bila ova.

Ode tri sata, umjesto jedan i mi kasnimo. Palim cigaretu na suho, a to mi je robija.

Nakon tri pumpe koje ne prodaju bilo što jestivo, stajemo i kupujemo dva peciva, šunku, sir i salatu baziranu na najkvalitetnijoj majonezi u renomiranoj trgovini mješovitom robom. Za više nema vremena, treba biti profesionalan. Najlon je jamac kvalitete. Kvalitetno nam je zlo. U zemlji gastronomskih iskustava.

Na drugom tamo nas dočekuje negeneralna tajnica, jedina slavonka koja postoji na privremenom radu tamo. Gledamo nepreglednu šikaru dok gacamo po blatu. Dok me Vodozemac napušta uz njeno „ETOTUSEDJECAKUPAJU“ jer ih paze i imaju stepenice pa su sigurna. I vjetruzina jebe mater svemu razumnom osim Vodozemcu koji negdje ispod kvadrata i eura vidi duboko plavo more ispod sivih stijena u kojem želi potonuti i koji me tu i tamo cmokne u okidač fotoaparata da ovjekovječim i kuhinju, i dječje apartmane (koji imaju krevete za 16oro djece i jednog odgajatelja, ko pedofil veleposjednik), i upravnu zgradu, i apartmane, i hotel prekoputa….

Praznik je sutra, i 50 kilometara prolazim u koloni uz stereo hrkanje, a onda sa 200 na sat pokušavam. Uhvatiti dan. Carpe Diem! Računa li se kada dođeš duboko u noć?

Vaniiiiiiiiiii ići. Sutra je praznik. SVIMAJEEJESVEBLIŽE. I dobre su vijesti. Svima. Kojima? I ovdje puše. A nema vode. Ni Vodozemca….

Ali kada sviram…

DA VAM NIJE USPRKOS: EVO VAM SLIKA, LIJEPA KAO FOTOGRAFIJA.

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


Post je objavljen 01.11.2007. u 03:39 sati.