Dok djeca crtaju, a to traje, ja pišem kratke priče zadane u radionici za pisanje fikcije. Ovdje je bila tema opisati neki par koji vidim u kafiću i izmisliti priču.
Vježba 1.
Sjede jedno pored drugog za stolom u kafeu. Ona šuti i gleda ga, zapravo prati njegovo izlaganje. Mlada je, tamne zategnute kose u rep, sva puna modnih dodataka za one ispod dvadest godina: šal zavezan u grubi čvor, slušalice vise oko vrata, pirs na obrvi, na svakoj ruci po dvadeset narukvica, čizme do iznad koljena, suknja preko hlača. On objašnjava nešto jako komplicirano, važno. Gleda u daljinu radi nadahnuća i gestikulira prejako. Ima kožnu jaknu, a ne stoji mu dobro. Prestar je za to. Kovrčava kosa zatvorila mu je lice, a marama oko vrata doima se kao namjerni detalj da bi bolje pristajao uz nju, mladu. Da bi izgledala zrelije, ona puši, s prenaglašenim gestama i kima glavom. Prejako. Ne poznaju se dovoljno, nisu bliski. To se vidi po izbjegavanju pogleda: ne gledaju jedan drugog u oči. Tek su počeli shvaćati uzjamnu privlačnost, ali i svu neprimjerenost takve veze. On njoj predaje povijest umjetnosti. Ako ih netko vidi, mogu reći da su se slučajno sreli, da joj mora nešto objasniti i slične klišeje. To se i događa, prilazi im jedan žutokljunac, očito iz grupe za povijest umjetnosti, pozdravlja ih zbunjeno, a oni da bi odagnali svaku sumnju, pozivaju ga da sjedne s njima, popije piće. Sad više nemaju kud, nastavljaju razgovor, žutokljunci slušaju, profesor priča i onda naglo odlazi, ostavljajući ih da sami plate piće.
Post je objavljen 31.10.2007. u 11:42 sati.