Prirodom posla u novoj redakciji put me neki dan nanese na predstavljanje knjige. Nekakva poezija. Sve već znano: centar grada, knjižnica, mali auditorij koji strpljivo čeka zakusku, ispred stol, cvijeće, manja hrpa knjižica, „eminentni dramski umjetnici koji interpretiraju“, neki smušeni urednik i pjesnikinja, gospođa u svečanom raspoloženju; za nju je ovo jedan od svečanih dana u životu.
Poezija kao poezija.
Netko
Nešto
Negdje
Uvijek
Nekako
Nešto
Zauvijek
itd.
Uglavnom, manje ili više dojmljiv ili originalan niz pjesničkih slika i figura, intimni treptaji, duboka shvaćanja i sve već kako to ide, atmosfera čak ugodno snena.
Ali kada, iz ovih ili onih razloga, budete na milijun ovakvih domjenaka, ponekad se mora dogoditi nešto osobito. Baš vama, osobno.
I gle, tako i bi. Najprije, primijetim da konferansu vodi profesor Blagoglagoljević koji mi je predavao na faksu. Okej, ništa posebno, ali on nije bio bilo koji profesor, već onaj kod kojeg sam diplomirao. Drago mi je da je čovjek nakon petnaest i više godina još uvijek živ i zdrav pa ga, kad su se svi sjatili oko skromne prehrane, dođem pozdraviti.
- Drago mi je vidjeti vas, profesore, čila, živa i zdrava, - pozdravim ja časnu starinu.
- Drago mi je vidjeti i vas! Eto: postojim! – smije se srdačno profesor Blagoglagoljević.
Da baš trulo-kurtoazno ne odem istog trena, a i da mu zahvalim na davnašnjim školskim i životnim lekcijama, kažem mu kako mi je bilo osobito zadovoljstvo što smo konzultacije za moj prilično opsežni diplomski, umjesto u nekom bunkeru od kabineta,obavljali šečući od faksa do grada. Bilo mi je kao na Platonovoj akademiji, polaskam mu ja, sasvim dobronamjerno.
Uto mi dramska umjetnica Njegovanadama s kojom je sjedio uputi iznenadan pogled. Oh, u međuvremenu sam, još od brucoških dana, naučio ponešto o ženskim pogledima. Ovo nije bio „onaj“ pogled. Blizu, ali nešto je ipak nedostajalo. Velika zainteresiranost, ali bez želje u kutu oka, znatiželja, ali bez onog osobitog položaja obrve koji znači neizrečen poziv. Situacija, dakle, koja zahtijeva nekakvo razriješenje. No potez nije moj! Profesor se i dalje razdragano smije. Sve je to trajalo tek trenutak, gospođa Njegovanadama prasne u smijeh i kaže:
- Znači, vi ste taj!
- Taj? – uspjela me zbuniti.
- Eto! Vidiš da nisam lagao! – smije se profesor Blagoglagoljević i dalje.
Zbunjeno ih gledam
- Oh, pa vi ne znate? Sad mu ispričaj! – kaže Njegovanadama profesoru.
- No dobro! – počne moj profesor, - Platona je pratio glas da su mu predavanja monotona, pa bi svi učenici malo pomalo isparili do kraja dana. Svi osim jednog. Taj jedan se zvao Aristotel...
Slegnem ramenima i priznam kako ga baš i ne pratim. Očito sam zahrđao od studentskih dana...
- Joj, ja ću vam ispričati! – nestrpljivo odmahne Njegovanadama: - U vrijeme dok je predavao na vašem fakultetu profesor Blagoglagoljević stalno se žalio nama, svojim prijateljima, kako mu studenti bježe s predavanja. Na prvi sat bi došli svi koji nešto trebaju, na drugom bi ostalo njih nekoliko, a na trećem samo jedan: to ste bili vi! Sjećate se toga?
- Ah, to. – počešem se iza uha. Pravo mi budi: ogovaram Aristotela i njegovu logiku, a sad me, ni manje ni više, proglase jednim.
Naravno da se sjećam. Pa studenti uvijek bježe s predavanja. I ja sam. No profesor Blagoglagoljević bio je neobičan predavač. Štrebere je izluđivao. Nikad nisu znali, zbog stalnih, neobičnih i vrlo dalekih digresija, što zapisivati, a što ne, i što je najgore, što im treba za ispit, a što ne. Zato su se redovito, revoltirani i iznervirani, kupili na kavu nakon prve pauze. „Lufteri“ ga i tako nisu htjeli slušati, a niti bi bog zna što razumjeli. Ja sam, pak, uživao. Naslonio bih se potiljkom u sklopljene dlanove, ispružio noge daleko pod klupu, nagnuo se nazad duboko u stolac i slušao bezbrojne zanimljive priče. Meni su bile zanimljive. Zato sam i odabrao raditi diplomski kod njega. Fućkalo mi se što misle ostali. Ostali su birali „lake mete“ jer Blagoglagoljević „strašno gnjavi“. Daleko od toga da sam bio štreber, i mene je faks slabo vidio. Osim Blagoglagoljevića bila su možda još dva predavača na čija sam predavanja hodočastio. Kod jednog sam dobio i dvojku, koga briga za ocjene. Mislio sam: sad sam student, sad treba iskoristiti što se da. Tako da, eto, Blagoglagoljević mene nije ni najmanje gnjavio. Šetnje po gradu bile su prava uživancija. Na kraju sam mislio da ja zapravo gnjavim njega, i divio se strpljenju koje ima za jednog običnog studenta i njegova beskrajna zapitkivanja. To je na kraju završilo tako da sam diplomski branio u gostionici pokraj faksa, na ugodno čuđenje ostalih članova komisije.
- Bome jesam, taj sam! Postojim! – priznam veselo Njegovanojdami.
I vrlo brzo, kako i dolikuje mitskim figurama, moja silueta u crnom nestane put izlaza u maglu i tminu.
Na putu doma razmišljam. Svi smo mi netko i nešto. Znali to ili ne. Svi! Svatko od nas postoji u nekoj priči nekih davnih poznanika ili nečijih prijatelja kao neki Taj. Bilo bi tako dobro kad bi uvijek bili svjesni toga, kad se ne bi dali tako lako uvjeriti u suprotno.
Takav je zakon. Onaj jedan uvijek se mora pojaviti.
Post je objavljen 30.10.2007. u 18:41 sati.