Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/boric

Marketing

Vesna Biga-AUTOBUSNI LJUDI(Pogovor)-1

Dnevnik sam pocela pisati pocetkom rata.Nastao je vise iz zelje da se sredi kaos u kojem sam se zatekla,nego iz potrebe da se svjedoci,prenese neka poruka drugima.Datumi,kojima se oznacava kretanje naseg zivota kroz vrijeme,dotada su,cini mi se,pocivali tiho i pomirljivo,premda ponekad pritajeno,negdje pored subjektivnih odsjecaka vremena.Iz navike,odgoja,izvjesne discipline,postovala sam okvir Dana,kao i kutiju s pregradama sati u koju se slazu,rub na rub,manje ili vise uglacani fragmenti zbivanja.Onda je poceo rat.Suocenje s razbijenim okvirom dana,rasutom matricom sati,opiljcima razmrvljenih,nametnutih zbivanja,zahtijevalo je od mene neki sasvim drugi pristup,jedan izvanjski,"cvrsci"kalup koji ce uhvatiti u zamku i omedjiti zaborav.
Osim prijetecih informacija koje su sve intenzivnije nagovijestavale buduci uzas(a koje sam i nehotice pamtila,
upijajuci njihovu jalovost poput automata koji vidi,cuje,ne zaboravlja,nalik kutiji u koju je zatvorena tjeskoba),nije bilo nikakvog sjecanja koje bi dosegnulo Ono sto sam bila JA za to vrijeme,ono sto se MENI dogodilo."Sjecanje na sebe samu"kao da se bilo povuklo,nestalo pod tezinom sveopce prijetnje,vanjskih zbivanja,koja su nezasitno pocela zauzimati citav unutarnji prostor,izbacujuci bezobzirno i posljednje ostatke Jastva.Upravo strah pred otkricem te praznine i zaborava na ono sto sam mislila da Jesam,ili sam bila donedavno,naveo me je na to da pocnem zapisivati.
Kao i mnogi na ovim prostorima,postala sam rob TV-vijesti,novina,kojekakvih bombasticnih informacija koje su iz sata u sat pristizale."Demokratske"promjene koje su se pocele dogadjati u Jugoslaviji,polako su me uvlacile u sve pomnije pracenje sitnih nasilja,koja bi cas ovdje,cas ondje zatinjala,polako se pretvarajuci u sve krupnija krvoprolica.Jezik medija ubrzano se mijenjao,poprimajuci sve zlocudnija oblicja i bolesno grozdeci sve veci broj poklonika mrznje.Blokovi oboljelog jezika,citavi ulomci autistickih fraza punih prijetnji i vlastitog prava,uz negiranje svakog prava onom Drugom,udarali su o moj zapanjeni mozak pun nevjerice da je to sto se dogadja moguce,jos jednom moguce.Na trenutke cinilo mi se isuvise ocitim da je zapravo rijec o obicnom plagijatu nekih dogadjaja koji su se vec davno odigrali na ovim prostorima i koji ce kao takvi svakog trenutka biti raskrinkani,zaustavljeni u svom tupom ponavljanju vec vidjenog.(Danas je to samo uspomena na vlastitu neprilagodjenost,koja uostalom jos uvijek traje.)Ponekad bih,narocito u pocetku,zazalila,samodopadno,sto se citava moja energija trosi na sve to, a onda sam,polako,kako je rat odmicao,sve vise prestajala cijeniti svoju"energiju"i svoje"mirnodopske"aktivnosti,u kontekstu onog sto je nekada predstavljalo zivotne vrijednosti,a sada se,pred nasrtajima rata,sasvim povuklo.
Zivot je postajao nevjerojatno jeftin,zlocini nekaznjivi.Odatle sam,iz te sveopce jeftinoce,iz koje nisam mogla izuzimati ni sebe,donekle crpla snagu i za svoja neprestana putovanja,koja su neki oko mene smatrali rizicnim.
Rat je,izmedju ostalog,gazio i osjecaj ljudske neponovljivosti,pokazujuci nam da je zivot mnogih ljudi u rukama slucaja.Oni za koje sam bila emocionalno vezana nasli su se odjednom prostorno razdvojeni,tako reci na dva uzarena,neprijateljska pola ovog rata i moje kretanje izmedju ta dva pola postalo je neizbjezno.Moj je muz,godinu dana pred rat,dobio posao profesora na beogradskom Filozofskom fakultetu.Odlucili smo bili da i dalje zivimo u Zagrebu,a da on u Beograd putuje povremeno-drzati predavanja i ispite.No,kako se rat zahuktavao,pokazalo se da od te odluke nema nista,granice su postajale sve"tvrdje",zivot unutar njih sve rizicniji,tako da smo se na koncu nasli u dvije drzave,on u Jugoslaviji,ja u Hrvatskoj.Jedina mogucnost odrzavanja koliko toliko zajednickog zivota bila su moja putovanja.Tako sam se,svojim izborom,i sama donekle nasla u sveopcem bubnju balkanske lutrije rata,putujuci,doduse,njegovim rubovima,ali iza kojih se jasno ocrtavala pomama bojista.Rat se vodio u Hrvatskoj,
zahuktavao se u Bosni,koja je,poput bolesno otecenog trbuha,svojim teskim disanjem neprestano pritiskala noci autobusnih ljudi...

Post je objavljen 30.10.2007. u 16:03 sati.