Pregled posta

Parlamentarni izbori

Pred koja dva tjedna počeli su se na ulicama sve češće pojavljivati plakati s predizbornom propagandom; nije to ništa novo i posebno, takva je istuacija uvijek mjesec-dva prije izbora, ali pošto analitičari javnog mnijenja najavljuju neodlučnu borbu HDZ-a i SDP-a, a i zbog nekih plakata koji su mi privukli malo pažnje, odlučio sam sad ukratko se osvrnuti na ovaj oblik propagande. Neću se, jasno, zamarati pitanjima koji stranka ima najbolje dizajniran plakat, kako poruke psihološki utječu na glasače i tako dalje, iako ću to jednim dijelom ipak spomenuti. Ono oko čega će se vrtiti sljedeći post bit će semantika samih propagandnih poruka koje jedna stranka pokušava progurati.

Vozim se jednog jutra na fax i gledam iz autobusa, praktički sve što mogu vidjet je niz od pet ili šest golemih plakata, dopola crvenih a dopola plavih, koji pozivaju glasače na izbore. Gledano iz područja marketinga ovi plakati su prava remek-djela; iznimno jednostavni, uočljivi i prepoznatljivi, nedvosmisleno ukazuju na kontrast između dvije strane i dovode glasače pred poprilično jasan izbor. Dok se SDP, kao i većina drugih stranaka, još uvijek drži stare tradicije prema kojoj se na plakat stavlja samo vođa stranke i eventualno još jedna osoba, u svakom slučaju najugledniji političari unutar stranke, uz neki kratki i jednostavni slogan (poput ovogodišnjeg "Ljudi su snaga"), HDZ je definitivno pokazao veliku premoć na ovom području; do sada nisam vidio niti jedan plakat HDZ-a s nekim poznatim političarem u prvom planu, već se tu nalaze najčešće sasvim obični ljudi (nisu, kao kod drugih stranaka, sređeni u odijelima i nekoj posebnoj pozi), poljoprivrednici, ribari, radnici ili liječnici, koji iskazuju neku poruku – bitno je da se tu ne radi o sloganu koji se stalno ponavlja, već o smislenoj informaciji koja, kao što se i očekuje, pokazuje uspjehe prošle vlada u svom mandatu.
Međutim, nisu ovo plakati koji su mi privuki plažnju; mislim da su daleko bolji od njih ovni drugi koje sam opisaivao na početku, oni crveno-plavi. Zašto su oni toliko posebni? Napraviti plakat na kojemu će se napisati "Mi smo za bolji život u Hrvatskoj" ili tako nešto baš i nema smisla, to je nešto što sve političke stranke tvrde, jako je teško po tome se istaknuti. HDZ se sjetio jako dobre ideje; iovako se ljudi u Hrvatskoj žale da je politička scena previše nediferencijrana i da se ne zna tko je za što, da su razlike među strankama jako male ili da ih gotovo ni nema. Pokazati kamo se politika jedna stranke razilazi od politike druge, i to na jasnim praktičnim primjerima, jako je dobra ideja koja bi stvarno mogla pobuditi zanimanje javnosti. Uz to, ne samo da ovaj način propagande tjera vodu na njezin mlin, nego je i krade sa susjedovog. Već sam mislim napisao da su predizborni plakai HDZ-a savršeni što se tiče dizajna i psihologije; međutim, pitanje je što je s tim porukama koje oni sadrže? Pa idemo redom:



Prvo dolazimo do jako aktualne teme koja je nedavno bila dosta zanimljiva novinarima i jasnosti, pogled na problem ovisnosti. Ovo je iznimno moćan plakat; neka ga osoba pogleda bez previše razmišljanja i prvo što će joj pasti na pamet su određene slike; ako glasa za crvene već može vidjet sebe kako se vraća kući mračnom ulicom, igle su posvuda, tu i tamo koji čovjek leži uz rub ulice, bez svijesti... Hodajući dalje dolazi da osobe koja joj se čini poznatom, i shvati da je to njezio vlastito dijete, sada polumrtvi narkoman... I jasno da će glasati za plave, tj. protiv legelizacije droga, svatko tko već i sam nije ovisnik će na prvi pogled tako razmišljati. Međutim, znamo da razmišljanje na prvi pogled baš i nije najpouzdanije; stavimo malo ovu jednostavnu poruku pod analizu i pogledajmo kamo nas vodi.
Kao prvo, iako je toliko jednostavna da se sastoji od samo dvije riječi, "legalizacija droge", ova poruka ima dvije greške; SDP se ne zalaže za legalizaciju već za dekriminalizaciju droge, što nipošto nije jedno te isto. Nadalje, politički protivnik se ne zalaže za legalizaciju (točnije za dekriminalizaciju) posjedovanja i preprodavanja droge općenito, već isključivo "lakih droga". Moramo se složiti da postoji jako velika razlika između marihuane i heroina. Kad smo to uzeli u obzir, postavlja se dosta jasno pitanje – ima li država uopće pravo zabraniti nekome da, ukoliko to sam želi, uživa droge? Jasno je da postoje stotine razloga zbog kojih nije pametno uživati ih; ovisnost, štetan utjecaj na zdravlje, veliki novčani izdaci, mogućnost problema u obitelji i tako dalje... Međutim, uzmimo za primjer alkohol ili cigarete; i alkohol stvara ovisnost, štetan je za jetru, nije toliko jeftin i sigurno može dovesti do nasilnog ponašanja i problema u obiteljskim odnosima. A opet, nikome nije ni na kraj pameti da zakonom zabrani prodaju ili posjedovanje alkoholnih pića.
Vraćamo se ne pitanje ima li država pravo zabraniti nekome da se drogira? Čini se da nema; država se nema pravo uplitati u privatnu sferu pojedinca – ako on krši načija prava dakako da ima pravo intervenirati, ali ukoliko to nije slučaj države se uopće ne tiče što pojedinac radi. Prema tome, ako se netko drogira u svojoj sobi ili općenito negdje gdje ne smeta nikome, država nema pravo zakonom zabraniti i kažnjvati konzumaciju droge. Pravo je svakog čovjeka da slobodno izabere kakav život želi imati; zadatak države je da svim pruži približno iste šanse, ne da umjesto pojedinca odlučuje kakav treba biti njegov vlastiti život. Ako se netko želi drogirati OK, to je njegova stvar, ja ću im iz dubine srca preporučiti da to ne radi ali nemam i ne smijem imati pravo da ga u tome spriječim, ako je on slobodno i svojevoljno odlučio.
Postoji jedan mali problemčić koji ću samo spomenuti tu; pitanje je, ako droge utječu na mentalni sklop pojedinca, ima li onda osoba ovisna o drogama pravo izlaska na izbore. Naime, on ovdje izabire vlast i tako svojim postupcima, koji pretpostavimo da zbog utjecaja droga nisu kakvi bi trebali bit, može doprinjeti lošem izboru vlasti. Kako bilo, čini se da kod lakih droga nemamo nikakvu evidenciju da stvarno utječe na mentalni sklop pojedinca više nego redovito uzimanje alkohola ili pušenje duhana. Možda možemo zabraniti pijancu da izađe na izbore, ali ne možemo osobi koja inače pije, ali sada je trijezna.
Kamo nas ovo na kraju vodi? Čini se da ovu HDZ-ovu poruku možemo pročitati i obrnuto:



Pogledajmo sad malo jednu drugu poruku, naizgled jednako uvjerljivu kao što je bila ova prva:



Jasno da je cijela stvar pojednostavljena, ali načelno može proći da je SDP za nešto veće poreze nego što su to stranke centra ili desnice. Ovo je zanimljivo jer može dosta dobro zahvatiti siromašnije slojeve koji se inače radije priklanjaju ljevici; pa zašto da netko tko jedva spaja kraj s krajem glasa za SDP kad će mu ovi povećati poreze?
Naravno, stvar nije tako jednostavna; pitanje je hoće li povećanje poreza nekome tko je socijalno ugrožen zapravo pogoršati uvjete života? Možemo ovo pogledati na primjeru zdravstva; desnica teži što manjim porezima i ljudima se to naizgled sviđa. Međutim, pošto novac ne raste na granama potrebno je zdravstvo od nekud i financirati, a pošto se od poreza ne prikuplja dovoljno počinju se, prvo nešto sitno a zatim sve ozbiljnije, naplaćivati lijekovi i zdravstvene usluge. Uzevši to u obzir, socijalno ugrožena osoba bolje prolazi kada plaća veći porez, ali ne treba plaćati brojne druge izdatke – upravo to je cilj ljevice, da se porezima sakupi dovoljno novca (a jasno, pošto se oporezuje progresivno što je netko bogatiji daje više) da bi se i onim najsiromašnijim omogućili najosnovniji uvjeti za život. Zastupnici SDP-a mnogo su puta govorili o ovom; međutim, čini se da je HDZ u stanju gotovo svaku rečenicu izobličiti kako njemu odgovara.
Drugi stvarno veliki problem je pitanje financiranje skupih državnih projekata; recimo, uzmimo za primjer aktualni most koji bi Pelješac povezivao s kopnom. Odakle vladi novac da financira izgradnju takvog objekta ako porezi ostanu mali; porezi moraju pratiti financijski program troškova države, ukoliko se oporezuje manje nego što se planira utrošiti nema drugog nego zaduživanje kod Svjetske banke. Posljedica toga je golemi dug kojeg Hravtska sakupila tako da je sada među najzaduženijim zemljama u regiji.
Da se malo vratim, i ova se poruka može malo izokrenuti i vidjeti u drugom svjetlu, onda bi izgledala ovako:



I za kraj ova famozna priča sa dionicama. Očekivano, plakat HDZ-a izgleda ovako:



Tisuće ljudi koji su nedavno kupili povlaštene pakete dionica T-Coma predvidivo će reagirati ne bi li zaštitile svoj profit. Neću sad ulaziti u to kako je ta privatizacija provedena i koji su joj bili ciljevi, pogotov jer se cijela stvar odigrala tako blizu parlamentarnih izbora, pitanje je zašto bi itko prihvatio porez na dionice? Neki će reći da su ovi povlašteni paketi namjenjeni iovako za socijalno ugrožene (zato su i smanjeni na max. 16 000 kn ili koliko već), ali ako malo bolje pogledamo, kupovali su ih uglavnom pripadnici srednje klase, oni koji su siromašni nemaju 16 000 kn da o tome uopće razmišljaju. Jasno, tu su se okoristili i drugi, sakupljanjem punomoći i tako dalje. Želimo li besplatne udžbenike, više slobodnih mjesta na fakultetima, besplatan gradski prijevoz i sve te stvari koje HDZ tako lijepo obećava, trebat ćemo to od nekud financirati, tako da je uvođenje poreza nužno... Ili to ili maknuti porez, omogućiti drugima da se bogate na račun siromašnih radnika i od toga ne uzimati niti 1%. Pogledajmo malo bolje zakon; možda se čini sada da on štiti dioničare T-Coma, ali zapravo on štiti dioničare općenito, pa nisu dionice T-Coma jedine u Hrvatskoj. Zabranom oporezivanja omogućava se velikim dioničarima da zgrću milijune (i od toga ni kuna ne ide državi u obliku poreza), samo da bi nekoliko sitnih dioničara T-Coma sačuvalo taj svoj sitni udio.

I da zaključim, kad bi birači razmislili malo bolje o predizbornim porukama SDP ne bi uopće patio zbog svoje iovako očajne propagande; HDZ si je ovim porukama sam iskopao grob. Međutim, ljudi najčešće stvar prihvate onako kako im se čini na prvo pogled, i onda zbog neznanja i brzopletosti osude sebe na još 4 godine dekadencije.


Post je objavljen 30.10.2007. u 04:43 sati.