Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/sunshinehigh

Marketing

Nisi sam









Gledaj anđele, to si ti. Na vlažnom peronu stojiš naslonjen na stup. A ovo sivo, to je dim pomiješan s tankom jesenskom kišicom. Jednu si ruku stisnuo u džepu jakne, a drugom pridržavaš užarenu cigaretu. Tužan si, sjetan. Gledaš torbe na ramenu i kišobrane nad glavama kako se gube u vagonu na trećem peronu. Znaš da je unutra svjetlo, a vani mrak i da ovaj vlak samo što nije krenuo, ali ti se pogled gubi negdje na pola puta između toplih svjetala i crnih tračnica. Promeškoljiš se uskoro pa gnječiš cigaretu tankim đonom. Mrak je vani, tamni jesenski mrak. Volio bi da baš ovako ostane. Da gledaš svjetlost iz blizine i ljudske osmijehe preko puta. Volio bi da si ovdje oslonjen i samotan. Krećeš prema vratima, ipak. Pognute i ozeble glave puštaš da te zapuhne toplina i žamor. Eto, baš tu gdje su prva otvorena vrata promrmljaš par uljudnih riječi pa se zavališ u zeleni naslonjač pored staklenih vrata. Podbočiš glavu i uperiš pogled ispred sebe.

***

Paničnog pogleda i izvrnutog kišobrana, da, to si ti. Da postoji zvuk, sad bi vjerojatno čuo tvoje toptanje na visokim petama, a maglica ispred nosa i usta bila bi obojena ubrzanim udisajima. Prošla bi ispod bijelog željezničkog sata baš kada bi prometnikova zviždaljka zaparala zrak, a onda bi iz tvojih usta vjerojatno iskočio krik popraćen lomljenjem kišobrana u nejakoj ruci. Prometnik bi tada zirnuo u tvoje očajno lice i promrsio par prijekornih riječi, a ti bi ga zahvalno pogledala i nespretno se popela u najbliži vagon. Tvoj bi se glasni dah tada utopio u žamoru i bespomoćno bi promatrala kako u mrak odmiče tvoj izvrnuti kišobran na stanici. Popravila bi tada crnu torbu na ramenu i topli kaput te virnula u prvi kupe. Netko bi ti odsutno kimnuo glavom i ti bi zauzela jedino slobodno mjesto. Sada, da postoji zvuk, čuo bi kako ti se srce smiruje ispod kaputa dok uz prozor stišćeš crnu torbu na krilu, a s duge kose voda ti tiho kaplje na široki šal.

***

Gledaj, tamo negdje na rubu vidnog polja ubrzano odmiču žute lampe u mraku. Stupovi. Sela. Gradovi. Začuđeni pogledi. Sjene. Razgovori. Pretapaju se. Teku poput rijeke. Mirno. Toplo je i svijetlo i miješa se s hladnim mrakom izvana. Gledaj kako je tvoja ruka spokojno naslonjena na bradu, na snene i nježne oči. Kojim mrakom one lutaju?

***

Naslonila si mokru glavu na zeleni naslonjač i pustila pogled u prazno. Prsti ti se još grče na torbi u krilu. Mirna si. Tiha. Puštaš da preko tebe prolaze usnule žute sjene. Da postoji zvuk, sad bi čula prodornu škripu kočnica i proklizavanje mokrih tračnica. Negdje daleko. U mraku... Čula bi i kako se bezbrižni žamor osmijeha iskrivljuje u iznenađeni krik. Čula bi i kako udaramo u mrak i čula bi vrata koja su se treskom zatvorila i kako je svjetlost progutao mrak. Tamni, crni mrak.

***

Tu sam, anđele. Vrati se. Pogledaj. Samo trenutak prije mraka. Tu, na staklu, na zalupljenim vratima. Sjene. Tvoja i moja. Kako se igraju. Naslonjene jedna na drugu. Drijemaju, spokojne i tihe. Ne boj se, sve je to igra. Uz tebe sam. Nisi sam.


Post je objavljen 30.10.2007. u 00:29 sati.