Nažalost, rođendani su postali jedna jedina stvar koja nas još uijek sve može okupiti na istom mjestu. Pod time „sve“ mislim na nas četiri nekad nerazdvojne prijateljice još od srednjoškolskih dana i današnje naše .... hm, polovice. Uglavnom su svinjske a ne bolje. Tako smo se i ovog studenog našle na zadnjem 28. rođendanu iz ove grupe. Toliko se osmijeha i smijeha skupi na samom početku da me već kasnije, kada me obuzme alkohol i kada se baš od srca počinjemo smijati, toliko boli vilica da tek tad moj smijeh izgleda umjetno. No, bez obzira na opijenost, počinjem primječivati neke čudne stvari. Tami i Eli piju sok. Prva sumnjiva gesta. S obzirom da mi je jezik nezlonamjerno brži od mozga, glasno pitam:
- Šta je, opet đus votka?
One se iskosa pogledaju kiselo se smješkajući. Tami u nelagodi stavlja čuperak kose iza uha, a Eli kašljucanjem pročišćava grlo i nabrzaka započinje razgovor sa svojim dečkom koji joj sjedi s lijeva mazeći ga po ruci. Leni, slavljenica, stoji iza njih i radi mi mote očima koje me nagone da naglo osjetim navalu vrućine u obraze. Duje, njezin prasac, pak sjedi na začelju stola i priča s mojim prascem preglasno se smijući.
-Ne, nije, pijem samo sok, - odgovara mi Tami gledajući u čašu.
-Kako to? – opet glupavo pitam iako sam shvatila da ne bi trebalo dirati u to.
-Paaa, ne pijem, - opet s nelagodom odgovara.
-Ti ne piješ !?, - neki me vrag goni da nastavim dalje.
-Ti ne piješ? Pa ti si bila najgora od svih nas! – puknem od smijeha. Leni se lupi po čelu i počne pričati s nekim gledajući u strop. Sada se Tami meškolji na stolici, kašljuca i pomalo crveni još uvijek gledajući u čašu đusa u ruci
-Kako to misliš? – pita me njezina bolja polovica kojoj nikako ne mogu zapamtiti ime.
-Eisssss, ona da ne pije. Pa nju smo na rođendanima morali čuvati da nam negdje ne nestane, što je više puta znala napraviti.
-Sad je dosta, Tile! – govori mi Leni.
-Ne, ne, daj baš da čujem. Ovo još nisam čuo, - smjehulji se Tamin dečko i naginje prema meni.
-Ma nema veze, baljezgam bezveze. To je ionako davna prošlost. Pa tko se nije opijao u srednjoškolskim danima?
-Znači tako? To mi nisi pričala, - kaže on gledajući Tami.
I ja tada bezuspješno pokušavam vratiti novousranu atmosferu na nešto normalnije i bez smrada, nasmijavam sve redom vicevima koji mi jednostavno sipaju iz usta, o kojima uopće ne razmišljam jesu li primjereni ili ne. Iz dobrog odgoja i izdresiranosti neću ništa više reći, ali mi se u glavi vrti stotinu pitanja: zašto glumimo? Zar smo ponekad toliko očajni u traganju za ljubavlju da ćemo se odjednom uhvatiti nekoga kao pijan bandere i iz straha od ponovne samoće glumiti idiličnu sliku u koju se dotični zaljubio? Ja ne pristajem na takva pravila i ostajem svoja. Ali, znam da će me to još iste noći koštati, jer nakon svega, ova noć neće završiti ludim poljupcima i strastvenim seksom, nego ću već u autu slušati tiradu o svojoj brzopletosti, o mom miješanju u tuđa posla (jebote, pa sve one su mi kao sestre već 15 godina!), o tome da nije svatko pijanica kao ja, i da kako sam mogla pred svima pričati onakve viceve, itd, itd. Već sam se naučila da šutim na takve stvari, jednostavno se isključim iz tog trenutka i otputujem negdje gdje sam doista ono što jesam.
Post je objavljen 29.10.2007. u 23:59 sati.