Sinoć smo bili na pikniku, nas nekoliko. Nitko, naravno, nije bio ponio plastične tanjure, vilice i noževe, kako smo se dogovorili u prošlom snu, pa smo jeli prstima. Neobzirno, za nas koji ne volimo jesti rukama, al ajd, ok. Ležali smo na dekici, i pričali o tome zašto je kiša slana. Netko je spomenuo nešto o oblacima, skupljanju ovakvih i onakvih čestica, bla bla, ne zanimaju me realna objašnjenja, nisam se trudila slušati. Nitko nije bio ponio karte, ne kartam, pristojna sam djevojka. Češkali smo se svi međusobno onako s nožnim prstima, ugodan osjećaj. Mozak potpuno prazan očitavao se u mojim očima, predivne tirkizne boje. Drava je, naravno, pomogla da izgledaju još ljepše. Jedan dugi trenutak smo svi bili šutjeli. Naišao je bio neki čovjek, i pitao nas kako nas nije sramota. Svi se nasmješismo. Dapače, gospodine, rekosmo, griješnici smo, hedonisti, ovisni o ovome i onome, zašto o zašto bi nam, pobogu, bilo bitno da li ćemo, ležući na travi, na imaginarnom pikniku, ikome izgledati čudno. Mi smo, naravno, naših imaginarnih piknika uvijek svjesni kao imaginarnih, uostalom, tako smo se i dogovorili, u prošlom snu. Da nema potrebe i smisla doživljavati ljude koji nam se prikradu iz realne noćne šetnje sa svojim ćukcima. Čovjek nas je pogledao, i produžio. Burek, koji smo pripremili za ovu priliku, bio je hladan već pri kupnji. Nisam ga pojela, ne jedem prstima, pristojna sam djevojka. Malo smo još tako posjedili, zaključili kako je piknik potpuna propast, i otišli kući. U noćašnjem snu smo se dogovorili, da ćemo ga ipak ponoviti. Svjež zrak je dobar za zdravlje. Svoj dolazak sam uvjetovala donošenjem pribora za jelo. Obećali su da će se pobrinuti za to. Naravno, netko će ponijeti i ''Čovječe, ne ljuti se''. Sve osim karata. Ne kartam, pristojna sam djevojka.
Post je objavljen 29.10.2007. u 22:38 sati.