Marketing
...moj maleni svijet...
Neću zaboraviti obećajem...
-Da sam znao da će sve nestati, trudio bih se bolje zapamtiti- rekao je jedan ostarjeli muškarac na kraju nekog filma kada je posjetio svoj rodni kvart i shvatio da je sve drukčije.
I ima pravo, treba se prisjećati prošlosti, vraćajući se unatrag spoznajemo tko smo i zašto. Ne treba zaboravljati.
Neću zaboraviti neravnu malenu uličicu, livadicu koju su sve više gušile zgrade, parkić koji je mirisao na šljive... parkić koji je odisao životom, dječjom pjesmom, igrama, svađom... naše škripave ljuljačke, hrđave klackalice, sive kamenčiće i oronule klupice... i što nam je više trebalo? Ništa. Ne sjećam se da sam tada toliko željela, brinula se... bilo mi je samo do igre i do pjesme, veranja po drveću... Sjedili smo na šljivama moji prijatelji i ja, jeli smo ih dok su još bile zelene, nismo mogli dočekati dan kada će dozrijeti... Govorili su nam da ih nije dobro jesti zelene, a nama je taj kiseo okus postajao još bolji, kada bi nam ga branili... Imali smo svoje pričice, svoja razmišljanja, gledali smo one starije dečke koji bi onako ozbiljni i veliki došli u naš parkić i dimili se, nešto bi veoma tajno i važno pričali i jedva smo mi čekali da narastemo, budemo tako veliki i važni. Bili smo kao braća i sestre, dolazili bi jedni kod drugih i igrali se, zajedno bi pospremali nered koji bi napravili, naše bi mame zajedno kuhale palačinke ili bi jednostavno pile kavu i pričale o nečem važnom, odraslom... No kako prolazi vrijeme asfalitraju se nanovo ulice, priča se o novim zgradama koje će se graditi, o novim ljudima koji će se doseliti. Neki stariji ljudi, a i neki malo mlađi napustili ovaj svijet, a neki samo ulicu, nastavili bi dalje, gradili život u nekoj novoj visokoj zgradi daleko uz obećanje da će dolaziti ovamo... pa ipak ne dođu... I naša livadica sada je samo sjećanje starih Trnjana i nekolicine nas mlađih koji nismo još otišli iz roditeljskih kuća. Tu stoji velika nova zgrada, naselili je ljudi koje ne poznajemo i nećemo upoznati, ali ni nema veze jer naš Zagreb postaje veliki grad. A što je više ljudi to je otuđenje veće. I tako to ide... No dok smo živi, dok postoje fotografije sa kojih se smješkamo mi dok smo bili djeca, naši nešto mlađi roditelji i oni koji su sada na boljem mjestu, dok oni koji su još uvijek ovdje, dobri stari purgeri, neće se zaboraviti. No moramo se truditi zapamtiti tamo gdje smo odrasli, tamo gdje smo upoznavali nove prijatelje, tamo gdje smo si odavali velike tajne, tamo gdje smo se igrali, tamo gdje smo se prvi put zaljubili, tamo gdje smo se prvi put poljubili... ne, nije to nestalo. Samo je prošlo. No nema veze, jer tako to ide. Tako i treba biti.
Post je objavljen 29.10.2007. u 21:28 sati.