Osijek u vrijeme Domovinskog rata pokušat ću dati prikaz života, preživljavanje i stradavanje Osijeka i njegovog stanovništva za vrijeme najžešćih razaranja grada 1991. i 1992. godine, koja su svom stanovništvu Osijeka ostavila dubok i loš trag u sjećanju, ali i neizvjesnu budućnost s mnogobrojnim ekonomskim i gospodarskim neprilikama u kojima će se zbog ratnih razaranja i stradavanja mnogobrojnih tvrtki naći.
Osijek do 1990. godine je bio četvrti grad po veličini u Hrvatskoj, za vrijeme tadašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Bio je poznat kao veliko školsko, sveučilišno, kulturno i industrijsko središte šire regije s mnogobrojnim tvornicama poznatim u cijeloj Jugoslaviji, kao što su «Niveta», «Saponia», «MIO», «Slavonijatekstil», «Kandit», itd., ali i fakultetima, kao što je i Teološki fakultet, kojeg su pohađali studenti iz cijele jugoistočne Europe1.
Veliki politički događaji u svijetu i Hrvatskoj od 1990., nisu mimoišli niti Osijek. Padom komunizma u mnogim zemljama svijeta, nametnuli su i bivšoj Jugoslaviji što hitnije rješavanje krize u kojoj se ta zemlja našla. Tijekom prvih mjeseci 1991. vođeni su mnogobrojni pregovori šestorice predsjednika jugoslavenskih republika, ali nisu dali nikakve rezultate, što je vodilo konačnom raspadu Jugoslavije. Dana 25. lipnja 1991.godine Hrvatski sabor u Zagrebu, ali i skupština Slovenije u Ljubljani, donose deklaraciju u kojima se Republika Hrvatska i Republika Slovenija proglašavaju samostalnim i suverenim državama. U sljedećim mjesecima Srbija, ne prihvaćajući realnost osamostaljivanja republika, ne odustaje da jugoslavensku krizu riješi silom, s ciljem održanja Jugoslavije s velikosrpskom prevlasti2. Sve je to neminovno vodilo u rat. Rat protiv Republike Hrvatske kojeg su prouzročili i vodili Velikosrbi uz pomoć Jugoslavenske narodne armije nije bio građanski, već brutalan i agresijski. Unatoč međunarodnom priznanju Hrvatske, Velikosrbi su nastavili sa svojim osvajačkim pohodima u kojemu je jedna četvrtina teritorija Hrvatske bila okupirana, a mnogobrojno stanovništvo prognano i poubijano3.
U vrtlogu najžešćeg djela rata, od ljeta 1991 do svibnja 1992. se našao i Osijek. Velikosrbi potpomognuti Jugoslavenskom narodnom armijom (dalje JNA), okružili su grad sa tri strane odmah nakon pada Vukovara 17. studenog 1991. Građani Osijeka, ali i branitelji iz cijele Hrvatske branili su na različite načine Osijek pokušavajući zadržati slobodu Osijeka, ali i suverenitet i nezavisnost Republike Hrvatske. Upravo tu žrtvu stanovništva i raznovrsne pokušaje «normalizacije života» u teškim ratnim danima želim prikazati ovim radom.
2. - Osijek u Domovinskom ratu
Osijek je oduvijek pripadao srednjoeuropskomu svijetu, no velikosrpska ideologija Osijek je odredila kao buduću srpsko «slavonsku zemlju». Srpske paravojne skupine potpomognute snagama tadašnje Jugoslavenske narodne armije napadale su hrvatske policijske snage po svim okolnim mjestima, a kako bi demonstrirali svoju snagu i silu rat su počeli i u samom središtu grada 27. lipnja 1991. gaženjem crvenoga «fiće» (vidi prilog 1). S vremenom je Osijek postao grad «bunker», odsječen i okupiran od svijeta sa tri strane, od kojih je samo zapadna strana ostala slobodna (vidi prilog 2). Bjesomučna agresija na grad počinje dana 9. srpnja 1991. u kojem je prva topovska granata razorila stan na sedmom katu stambene zgrade u naselju Sjenjak. Osijek unatoč ratnim razaranjima postaje pribježište prognanih i izbjeglih iz okolnih mjesta Osijeka, te postaje značajna strateška točka, zajedno s Vinkovcima u održanju obrambene linije4. Nakon primirja sklopljenog u Sarajevu 3. siječnja 1992. Osijek je i dalje na meti Velikosrba. Velikosrbi potpomognuti JNA ponovno pokušavaju osvojiti i okupirati, sa artiljerijskim napadom, selo Ivanovac koje je bilo važno strateško i obrambeno mjesto za Osijek. Da je Ivanovac pao, prometna veza između Osijeka i zapadne Hrvatske bi bila odsječena, a Osijek bi bio okružen sa sve četiri strane5. Ali zahvaljujući hrabrim braniteljima, neumornom i gradu odanom stanovništvu, kao i pomoći ostale Hrvatske, Osijek je bio uspješno obranjen, ali sa velikim brojem žrtava i gubitaka6. U Osijeku je oštećeno ili uništeno između 15 000 i 20 000 objekata, a stradalo više od 5000 osoba, od kojih je više od 900 osoba preminulo7.
2.1 - Kronologija rata u Osijeku za vrijeme najžešćih razaranja8
o 27. lipnja 1991. Jugoslavenska armija povlači svoje tenkove iz osječke vojarne. Vozeći divlje kroz ulice, uništavaju nekoliko automobila i otvaraju vatru na građane okupljene ispred vojarne na mirnom prosvjedu. 18 ljudi je bilo ranjeno.
o 7. srpnja 1991. Tenja, prigradsko naselje Osijeka, padaju pod vlast Jugoslavenske armije i tako Osijek postaje granica okupirane Hrvatske od strane Velikosrba i slobodne Hrvatske.
o Od 29. srpnja 1991. Osijek i njegovo stanovništvo trpi mnogobrojne napade prouzročene Velikosrbima, potpomognutim JNA vojskom. Nijedan dio grada nije bio pošteđen.
o 1.kolovoza 1991. padaju Dalj, Erdut i Aljmaš, okolna mjesta Osijeka. Osijek prima mnogobrojno prognano, preživjelo stanovništvo.
o Od 13. rujna 1991., Osijek je napadnut s teškim artiljerijskim napadom, koji je trajao pet dana. U tom napadu na Osijek je bačeno više tisuća granata iz topova, tenkova, bazuka, itd. Tog istog dana JNA se definitivno povlači iz Osijeka.
o Od 17. studenog do 25. studenog 1991. Velikosrpske snage potpomognute JNA dopiru sve do istočnih dijelova Osijeka, a obrambena linija se povlači skroz do predgrađa grada. 17. studenog pada i Vukovar, što jako psihološki loše djeluje na sve građane Osijeka i njihov normalan rad u Osijeku. Egzodus djece, žena i staraca počinje. Osijek postaje pust grad s tek oko 20.000 ljudi.
o Od 3. siječnja do 13. travnja 1992. napadi na Osijek se ne smiruju. Unatoč «primirju» sklopljenom u Sarajevu, više stotina ljudi uslijed granatiranja biva ubijeno i ranjeno u Osijeku.
2.2 - Stanovništvo Osijeka
Osijek sa prigradskim naseljima neposredno prije ratnih zbivanja, prema popisu stanovništva iz ožujka 1991. ima 165.253 stanovnika. Tijekom ratnih razaranja grad napuštaju izbjeglice, uglavnom žene, djeca i starci, a najveća emigracija stanovništva se dogodila nakon pada Vukovara 17. studenog 1991 kada se i psihološko stanje ljudi spustilo na najmanje moguće granice izdržljivosti. Prema procjenama, u gradu Osijeku je nakon pada Vukovara ostalo tek oko 20.000 stanovnika. Unatoč stalnom pritjecaju izbjeglih i prognanih iz okolnih okupiranih mjesta kojih je u Osijeku do 1995. bilo oko 16.895, ili 6.997 obitelji9, koji su grad koristili kao tranzitno mjesto u sigurne krajeve Hrvatske, ali i neke europske zemlje kao što su Češka, Slovačka, Slovenija, Mađarska, Austrija i Njemačka, ili koji su grad koristili kao buduće stalno prebivalište, broj stanovnika u gradu Osijeku se nije povećavao. Osim migracija hrvatskog stanovništva u vrijeme ratnih događanja, Osijek napušta i značajan broj stanovnika srpske nacionalnosti, od kojih je jedan dio našao svoje utočište na prostorima oko Osijeka pod kontrolom Velikosrba, dok je drugi dio potražio sigurnost u drugim dijelovima Hrvatske ili u inozemstvu, od sjevernih dijelova Europe do Jugoslavije. Za razliku od oko 33. 000 stanovnika Osijeka srpske nacionalnosti iz 1991. u gradu je 10 godina kasnije ostalo svega oko 9.000, što možemo pripisati ratnim događanjima. Nakon smirivanja stanja 1992. godine većina stanovništva, ali hrvatskog se ipak vraća. No, Osijek sa prigradskim naseljima 10 godina kasnije prema popisu stanovništva iz 2001. godine bilježi nagli pad broja stanovnika, prema kojem ih ima 114.616 (vidi prilog 3).
Godina popisa UKUPNO HRVATI SRBI MAĐARI NJEMCI OSTALI
1991. 165.250 110.934 33.146 3.156 276 17.741
POSTOTAK 100% 67.1% 20% 1.9% 0.16% 10.7%
2001. 114.616 99.234 8.767 1.154 291 5170
POSTOTAK11 100% 86.58% 7.65% 1.01% 0.25% 4.51%
Prilog 3. – usporedba nacionalne strukture stanovništva grada Osijeka prema popisima stanovništva iz 1991. i 2001. godine
2.2.1 – Žrtve
U tijeku ratnih razaranja velik dio stanovništva grada je migrirao iz grada, ali mnogi su bili i žrtve agresije Velikosrba, i to nisu bili samo građani Osijeka, već i drugi ljudi koji su došli pomoći u obranu grada Osijeka. Od 2.svibnja 1991. do 26. srpnja 1994. primljene su u bolnicu 5.222 žrtve rata, od kojih je 954 poginulo (preminulo). Prema strukturama to bi izgledalo ovako (vidi prilog 4)12:
OTPUŠTENIH
I PRIMLJENIH
AMBULATNO
ZBRINJENO
PREMINULIH
UKUPNO
PRIPADNICI ZBORA NARODNE GARDE
1.019
1.438
447
2.904
PRIPADNICI MUP-a 131 759 401 1.847
PRIPADNICI JNA 5 7 7 19
NEOZNAČENI 17 15 65 98
Prilog 4. – broj primljenih, stradalih u Kliničku bolnicu Osijek od 2.svibnja 1991. do 26. srpnja 1994.
2.3 - Život Osijeka
Stanovništvo koje je ostalo u gradu bilo je u funkciji obrane, a bez obzira na teško ratno stanje uz svakodnevno provođenje sati u skloništima, bilo ako na poslu ili u kući, trud, visoki moral i pokušaj ljudi za normalizacijom života grada imali su za posljedicu redovitu opskrbu vode, struje, plina, prehrambenih proizvoda,...
Sve gradske i javne službe tijekom ratnih razaranja su radile, ali sa izmijenjenim radnim vremenom prilagođenim ratnim uvjetima i prilikama. Tramvaji i autobusi pokušavaju normalno prometovati a staju tek na znak uzbune, pa je tako tijekom rata oko 12 tramvaja i 20 autobusa uništeno13. Gine se, ali ipak se vozi. Čak se je i uvodila zabrana kretanja kroz grad od 20 h do 5 h zvana i «policijski sat». Ali «redovan život» postaje svojevrstan pokret otpora14. Tek je pad Vukovara 17. studenog 1991. psihološki ugrozio sve gradske funkcije i prouzročio poremećaje u njihovu funkcioniranju, poglavito zbog odlijeva ljudi.
Unatoč stalnoj opasnosti od razaranja, svi vitalni gospodarski subjekti radili su onim kapacitetom, koje su dopuštale ratne prilike. Ali zahvaljujući svim naporima, značajnijih problema u opskrbi građana i Hrvatske vojske nije bilo. Istodobno, zbog visokog rasta proizvođačkih cijena, ali i transportnih troškova, na području Osijeka samo u listopadu 1991. maloprodajne cijene životnih potrepština porasle su za 100%. No, bez pomoći izvan Osijeka teško bi bilo preživjeti sve probleme opskrbe. Donacije pritječu preko Crvenog križa, Caritasa, Štaba civilne zaštite, mjesnih zajednica, pojedinaca itd.15.
Na posebnoj kušnji tijekom ratnih djelovanja bile su sve vitalne gradske službe. Opskrba strujom, plinom, toplinskom energijom i vodom tekla je gotovo bez zastoja, unatoč čestim oštećenjima vodova. No usprkos devetomjesečnom kontinuiranom razaranju Osijek je bio ukupno samo 192 minute bez vode. To je posljedica domoljubnog zanosa radnika «Vodovoda» prožetog stručno-profesionalnim pristupom u rješavanju «nerješivog». Ali zahvaljujući i drugim djelatnicima kao što su i: djelatnici HEP-a Osijek je samo trenutačno ostajao bez struje; zatim djelatnici «UNIKOM»-a Osijek se nije gušio u smeću, ali zahvaljujući i njihovom brigom za životinje u Zoološkom vrtu, velik broj rijetkih životinja je spašeno od potpunog uništenja.
Medicinske usluge pružene građanima za vrijeme ratnih razaranja grada bile su na zavidnoj razini i uzor svijetu kako se i u najtežim uvjetima može liječiti i raditi, pa su tako medicinske usluge pružane u podrumima Kliničke bolnice Osijek (prilog 5). Neprijatelj ne samo da nije poštivao ženevske konvencije, između ostaloga granatirajući bolnice, već nije imao ni poštovanja prema umrlima, pa je tako je granatirao i groblja, čak i u vrijeme pokapanja mrtvih (vidi prilog 6) 16.
Tijekom Domovinskog rata osječka kultura i umjetnost dobile su dvije velike značajne zadaće. Prvo, akcijama i manifestacijama osvijetliti hrvatsku kulturnu tradiciju u Osijeku i time pridonositi očuvanje kulturnog i nacionalnog identiteta, ali i podiči moral građanima i braniteljima za vrijeme rata koncertima, kao što je i bio koncert Beethowenove simfonije Eroica u crkvi sv. Petra i Pavla u Osijeku17, a drugo prikladnim kulturno-umjetničkim nastupima u zemlji i inozemstvu otkriti i širiti istinu o ratu u Osijeku. Osijek se, osim oružjem, branio pjesmom, plakatima od kojih je najpoznatiji bio onaj Predraga Došena (vidi prilog 7), karikaturom, humorom, fotografijom, itd.
Stradanje ljudi i njihovo materijalno i duhovno osiromašenje potaklo je angažiranje svih vjerskih zajednica u pružanju pomoći izravno ili putem vlastitih humanitarnih organizacija18.
U obranu grada i države pristupali su svi: športaši (nogometaši, odbojkaši, košarkaši, šahisti, kuglači itd.), radnici, prognani i izbjegli itd. Sa snagama policije primali su prve udare u trenucima nastanka hrvatske oružane sile19. Jedinstvo, sloga i solidarnost građana za to vrijeme je bila veća kao nikada prije. Tko god je držao do svog građanskoga i nacionalnoga ponosa Osijek nije napuštao.
2.3.1 – Školska godina 1991./92.
Školsku 1991/92. godinu učitelji, učenici i njihovi roditelji dugo će pamtiti. Početak školske godine odgađan je nekoliko puta. U Zavodu za školstvo u Osijeku osmišljena je i «Radio škola», koja se putem Hrvatskog radija, Studio Osijek, emitirala od 14. listopada do 22. studenoga 1991. kao informativna nastava za učenike osnovnih škola, a emitiranje je počinjalo u 11.15 i u 14.15, a trajalo je 15 minuta20. Kada je već bilo očito da nastava u osnovnim i srednjim školama ne može započeti, čak ni po umanjenom programu, počeo se je organizirati smještaj učenika i nastavnika po sigurnim krajevima Hrvatske, ali i nekim europskim zemljama kao što su Češka (u koju je otišlo 250 učenika s pratećim osobljem21), Slovačka, Slovenija, Mađarska, Austrija i Njemačka. Bio je to vrlo složen i odgovoran posao, u kojem je prevezeno 3.350 djece i učenika osnovnih i srednjih škola na sigurna mjesta, sa 70 autobusa22.
2.3.2 – Medijski rat
U najžešćim danima rata mediji su preuzeli veliku ulogu u povećanju morala građanima koji su ostali u Osijeku. Oni su jedino sredstvo komunikacije među ljudima u okruženom gradu i podrumima. Lokalni program se emitira 24 sata, a i novi studiji se javljaju, kao što su «Žuta podmornica» i Studio Baranja. Propagandne poruke ovih medija vodile su informativnu i psihološku bitku, ali i djelatnost, jer je domet odašiljača stanica pokrivao i područje Vojvodine, dio Srbije23.
2.4 - Ratne štete
Prvi na udaru neprijateljskog razaranja i njegova osnovna meta bili su gospodarski objekti. Niz proizvodnih pogona trpi svakodnevna razaranja i požare. Pogođeni su Pivovara, MIO, HEP itd., a Tvornica žigica uništavana je čak i avionskim bombama velike snage, takozvanim krmačama. U vrijeme najžešćih napada u listopadu i studenom 1991., u Osijeku se bilježi katastrofalan pad proizvodnje, što je i logično za situaciju u kojoj se je Osijek našao. Gospodarske štete u Osijeku teško je procijeniti jer se određene posljedice ratnih razaranja i danas osjete na gospodarski život grada.
Na nišanu ubojitih topova, haubica i minobacača bili su i Opća bolnica, Stanice hitne medicinske pomoći, bolnički objekti i vozila, i druge zdravstvene ustanove, koje su bile jasno označene znakovima Crvenog križa (vidi prilog 8). Tijekom prvih četiriju mjeseci agresije na Osijek, na bolnicu je palo više od 350 granata.
Škole, vrtići te ostale obrazovne ustanove postaju sve oštećenije i svakim danom sve više neupotrebljive za bilo kakav rad (vidi prilog 9). Posebnu mržnju agresor je pokazao rušenjem hrvatskih sakralnih svetinja. Ponajviše je stradala. crkva sv. Petra i Pavla koja je agresorskim napadima gotovo godinu dana sustavno razarana, a procijenjena šteta počinjena nad crkvom iznosi više od 4.050. 000 DM (vidi prilog 10). Velikosrbi prilikom razaranja grada nisu štedjeli ni kulturne ustanove i spomenike nulte vrijednosti. Tako je izravnim projektilima stradalo Hrvatsko narodno kazalište (vidi prilog 11), a i ni barokna Tvrđa (vidi prilog 12), kao ni secesijski niz u današnjoj Europskoj aveniji (vidi prilog 13) koji su simboli grada, nisu pošteđeni ratnih razaranja.
U Osijeku je tijekom ratnih događanja je više od 8500 stambenih objekata bilo oštećeno, a ukupna šteta se procjenjuje na iznos od 4.348.225.000 DM (vidi prilog 14), dok je za usporedbu, državni proračun RH za 1992. godinu bio oko 10 milijardi DM iz čega zaključujemo koliko je zapravo veliki gubitak počinjen agresijom Velikosrba24.
Post je objavljen 29.10.2007. u 09:30 sati.