Magnovenje: dvadesetpet-trideset sekundi
Auto je stajao cijelim trupom prekidajući lijevu traku, stražnjim dijelom gazeći u križanje.
Činilo se da se želi nekako neobično uparkirati.
Da se ne miče, shvatio sam tek kad sam ga počeo zaobilaziti.
Sjene na prednjim sjedalima
trzale su se.
Vozač se nagnuo prema suvozačevu sjedalu i počeo batrgati rukama.
Zaokretao sam oko njega.
Kroz stražnje sam staklo vidio da vozač doista,
šakama,
odozgor,
okoš-bokoš,
surovo mlati suvozača po glavi.
Jednom-dvaput-triput...
Nisam ni stigao pomisliti - "Kog boga ova dvojica idiota...?",
već sam ulazio u križanje i
prolazio pored lijevog boka automobila.
Preko suvozačeva stakla razlijepljena je bila duga, plavo pramenasta kosa.
***
Skrenuo sam u uličicu,
stao.
Dvadeset metara od mene,
djevojka je izašla iz auta i počela trčati, uletjevši u sjene zgrade.
Auto se pomaknuo, okrenuo, izgubio sam ga iz vida.
Ušao sam na parkiralište, uhvatio je svojim farovima,
nije prestajala trčati.
Izgledala je vrlo mlado.
Osamnaest, devetnaest.