Ako sam ljut na nekoga, mogu promatrati tu emociju ljutnje - možda će nestati od samog promatranja, a možda i neće.
A mogu i iskreno pisati o svojoj ljutnji, postavljati si iskreno pitanja i biti maksimalno otvoren dok to radim. Netko bi možda rekao da je to razmišljanje, za mene je to pojačano promatranje - iako sam ja taj koji pišem i postavljam si pitanja, ako sam stvarno iskren tada ne znam koji će biti odgovori na ta pitanja. I tada postajem promatrač odgovora koji dolaze, emocija koje izlaze na površinu. I često se dogodi da emocija nestane (ili značajno smanji). Isto tako takva metoda mi pomaže i kada sam opterećen sa viškom misli jer nakon toga postajem značajno mentalno tiši.
Neugodne emocije (namjerno nisam iskoristio riječ "negativne") su za mene jedan jako koristan alat koji mi govore da trenutno negdje u mom sistemu postoji pogreška u razmišljanju. Ta pogreška je najčešće na podsvjesnoj ili nesvjesnoj razini. Kroz promatranje (a iskrena analiza mi spada u tu kategoriju) takav pogrešan program izlazi na svjesnu razinu gdje kada ga osvijestim dolazi do njegovog mijenjanja. Kad kažem "pogrešan" mislim na netočan - nešto što jednostavno nije istina, a uzrokuje mi neugodne emocije i misli. Na neki način, moje privatno pisanje je zapravo metoda sa kojom u tom trenutku promatram što je stvarno istina za mene u tom trenutku. I nemam potrebu da to bude istina A ili istina B, već što god bude - neka bude.
Od svih mentora najviše me je do sada inspirirala Byron Katie - ona podučava metodu The Work. Iako ja ne primjenjujem često tu metodu, primjenjujem princip koji stoji iza toga - otkriti što je stvarno istina za mene u tom trenutku - i to se kod mene događa kroz pisanje.
Kada pišem zna mi se dogoditi unutarnji razgovor mojih dijelova. Naime, to izgleda ovako:
Imam emociju ljutnje.
Krenem pisati i postavim si pitanje "Što je to što te ljuti?" (u trećem licu)
Odgovor: Ljuti me jer ... (tu idu neki razlozi o kojima ne stvaram neke posebne zaključke).
Ponekad mi to otvori neka dodatna pitanja, ponekad ne.
Ponekad pitam nakon toga: Da li ima netko drukčiju perspektivu ove situacije?
Na ovo se javi ponekad "mudriji" dio koji iznese perspektivu koja je prihvatljiva onom dijelu koji ima problem.
Ponekad iznese perspektivu koja nije prihvatljiva problematičnom dijelu.
Ja sam OK sa svime time - pa makar se ispostavilo i da na kraju pisanja imam i dalje isti problem kao i na početku.
Ponekad postavim pitanje tipa "Da li je za mene u ovom trenutku više izjava A ili izjava B"?
Zna se dogoditi i to da na postavljeno pitanje ne dobijem nikakav odgovor. Ali i to je jedna vrsta odgovora kojeg prihvatim kao takvog u tom trenutku.
Na neka pitanje redovito ne dobivam odgovor i za mene je to onda znak da jednostavno još nije došlo pravo vrijeme. I to je isto savršeno OK. U tom slučaju, obično promatranje je najčešće najbolji mogući izbor.
Ovaj moj post bi bio još i razumljiviji da sam dao neki konkretni primjer pisanja o nekom mom problemu - međutim, u trenutku pisanja ovog posta niti jedan mi nije padao na pamet, a nije mi se dalo izmišljati. Kad bude pravo vrijeme, vjerojatno ću iznijeti neki real-life primjer, no to ipak ostaje za neki drugi post.
Naravno, pisanje može biti usmjereno i na neku ugodnu stvar - kao npr. Jedno. To je metoda za otkrivanje moje istine u tom trenutku, pa radila se ta istina o meni ugodnim ili neugodnim temama. Rekao bih da je to za mene najbolji način otići dublje u svoju pravu prirodu.
Inače, za pisanje je ključno biti iskren i otvoren da izađe što god treba izaći na površinu. U slučaju da to ne možemo u tom trenutku, rezultati će biti slabiji - što isto nije loše, već samo povratna informacija da još nije pravo vrijeme za dobiti pravu istinu u tom trenutku o tome o čemu pišemo.
Unatoč tome što je pisanje jako korisno za mene, ne radim to zbog korisnosti već zato jer mi je to spontano - lakše mi je pisati svaki dan, nego ne...
Post je objavljen 26.10.2007. u 09:45 sati.