Nasilnim potezom kista netko je spustio mrak. Usred bijela dana. Uz mrak, mračne se misli nižu poput ukletih bisera na nisku satkanu njegovim koracima.
Ne želim više ćuti kako odzvanjaju. Ne želim se pretvarati znam li dolaze li odlaze.
Bude li trebalo, nositi ću taj mrak kao povez na očima dokle god bude dolazio. Spustiti ću i olovne kapi kiše. Kad vrijeme za to bude.
Vratiti mu sve riječi od meda sa zrnima soli.
Kunem se učiniti ću to. Samo neka ode. Dovoljno je zla počinio. Sagradio most od sebe do mene. Razgrnuo prepreke. Posadio ruže i potezom ruke nacrtao najljepšu dugu što sam ikada vidjela.
Čeka me sa osmijehom na licu. Još ne zna, ali neću mu prići. Slagati ću da ne postojim više.
Lagati ću sve više i više, sve dok i sama ne povjerujem u to.
I umrijeti. Još jedamput. Ovaj put, sa kišom u ruci.
Post je objavljen 25.10.2007. u 13:31 sati.