Jednom davno sanjala sam o tome da upišem novinarstvo...
Zamišljala sam kako pišem kolumne za Cosmo i potpisujem neku svoju knjigu hordama obožavatelja...
Maštala o Pulitzeru... simfonijama riječi... milionima točkica iza nedovršenih rečenica... slovima u kojima sam ostavljala dušu...
Istu onu iz naslova...
Davno izgubljenu za neke zaboravljene snove...
Danas sam na nekom sasvim desetom faxu...
Jednog dana ću raditi posao za koji sam možda prilično talentirana...koji je zanimljiv, kreativan i uz to dobro plaćen...
Posao zbog kojeg će me cijeniti u društvu... ali prema kojemu nikada neću osjećati neizrecivu strast...
Danju ću sjediti u uredu i crtati, a noću vjerojatno krišom pisati neke črčkarije i osjećati se živom...
Čak ne toliko davno sanjala sam sretan kraj jedne bajke o prvoj ljubavi...
Nekako naivno...onako dječje... stvarala sam u glavi situacije u kojima on dolazi i govori da je ipak shvatio da je uvijek volio samo mene...
Ponekad bi mi takvi zamišljeni scenariji izvlačili osmjeh na lice koji sam sakrivala grizući usnice...
Ponekad bih samo odmahnula rukom i ponovila ono "Don't dream,it's over"...
Ne znam u kojem je trenu postalo stvarno gotovo...
Ne znam kojeg sam dana,sata i trenutka izgubila želju da me voli onako kako me volio jednom davno...
Vjerojatno onog dana kada sam prvi put u glavi prevrtila neki potpuno drugačiji scenarij...
Onaj u kojem on dolazi i pita me hoću li mu biti kuma na vjenčanju...
Onog dana kad sam platila nadi njene usluge i jednostavno prestala s djetinjim snovima...
Onog dana kada sam zbog tih snova izgubila dušu...
Danas sam mu najbolja prijateljica i ne zna šta bi bez mene...
Zove me na telefon svaki dan i priča mi kako upravo jede jogurt i slične stvari...
Meni se to neda slušati pa mrmljam praveći se da pratim...
Naši razgovori mi sve više postaju obavezom, naši susreti stalno ispočetka gledane epizode serije čije reprize pokazuju već 10. put na novoj tv i jednom davno su bile urnebesno smiješne i zanimljive, ali sada ih gledaš samo jer na televiziji nema ničeg drugog...
Danas ne mogu zamisliti da ga nema u mom životu, ali ga ne poželim poljubiti kad ga vidim...
Jednog ću mu dana vjerojatno pričati o tome kako moram upisati klinca u vrtić i možda ću se tada, u nekoj milisekundi razgovora, sjetiti kako je bio prvi dečko kojega sam voljela... ona neka ljubav iz srednje koja mi se tada činila pričom mog života i zbog čijeg sam kraha vjerojatno tulila više nego što bi da je nekim slučajem izbio treći svjetski rat...
Možda ću tada pomisliti kako bi mi život izgledao da je to njegov klinac, ali reći ću sama sebi da bi se vjerojatno razveli u roku od par mjeseci i da je ovako bolje...
Jedno jutro... prije manje od tri mjeseca... moj gospodin Savršeni mi je donio kavu u krevet... Onako spontano, kao da spavam u njegovom krevetu svaki dan me poljubio i rekao "Princeza se probudila..."...
U tom trenutku sam prevrtila čitavu prošlu večer u glavi i pomislila da sam upravo sanjala jedan predobar san...
Da on nije ležao kraj mene objašnjavajući šefici na mobitel kako još ne može krenuti s otoka jer još uvijek užasno puše bura iako se kristalno plavo nebo bez ijednog oblačka spajalo negdje tamo daleko s morem vjerojatno bih uvjerila samu sebe da sam sanjala prošlu večer...
Onu oluju zbog koje nisu vozili trajekti, crno vino proliveno po čitavom dnevnom boravku i "Oči su ti ocean" koja je svirala na Otvorenom...
Pomislila sam kako mu čitavu tu godinu dana koju mi je bio pred nosom nisam dala priliku...
Možda zato što je bio predobar da bi bio istinit...
Jer je bio zgodan, pametan, šarmantan, obrazovan, profinjen i tako... tako predvidljiv i miran...
Čitavu godinu sam izmišljala razloge da se ne vidim s njim, prestala bi se javljati baš kad su stvari krenule u nekom ozbiljnijem smjeru i onda... nakon što se nisa čula s njim 3 mjeseca... srela sam ga na istom onom mjestu gdje sam ga točno godinu dana ranije upoznala...
Bio je isto onako zgodan ko i prvi put kad sam ga skužila, ja sam ponovo bila u ultrakratkim hlačicama... povukao me za ruku i šapnuo mi na uho "Koji je ovo put da prolaziš kraj mene večeras?"...
Samo sam se ovaj put prepustila...
Čitav svemir se urotio da mi pokaže kako je on dečko koji mi treba... da mi nabije na nos što sam mogla imati...
Ali je ovaj put bilo prekasno...
Jer ga je u Zagrebu osim nabrijane šefice čekala i cura...
Ona cura koja ja prije par mjeseci nisam htjela biti i kojoj sam sada bila toliko zavidna na ovome dečku...
Koji ju je,doduše,varao...
Koji je ispao jednaki gad kao i svi oni manje pametni i manje zgodni s kojima sam se petljala...
Ali onog jutra... zbog onog pogleda s njegove terase... mislila sam kako je taj pogled možda vrijedan toga da još jednom živim neke neostvarive snove...
Za manje od mjesec dana... kad sam ga vidjela kako s curom šeta Tkalčom... ponovo sam izgubila dušu...
Večeras sam mislila da će me on pokušati natjerati da promjenim mišljenje...
Nadala sam se da će ponovo pronaći način da mu oprostim sve... da mahnito jurim vlakovima simo-tamo 300 km... da se pravim da ne znam ništa...
Željela sam samo da kaže da ne želi da bude gotovo...
Da mi kaže "Ostani..." kao što mi je rekao kad sam prije mjesec dana izletila iz njegovog auta bijesna na sebe, njega i taj prokleti bijeli prah...
Zar je previše bilo tražiti da opet slaže da mu nije svejedno i da napiše nešto mizerno i ljigavo što bi ja jedva dočekala samo da još jednom mogu prijeći preko svega...
Željela sam samo to, a dobila sam jednu rečenicu...
Jednu jebenu rečenicu za dvije godine koje sam mu dala...
"Ako ti tako hoćeš ok" napisao mi je na pitanje "I znači ovo je kraj?"...
Bio kraj ili ne... znam da će i on jednog dana postati samo još jedan izgubljeni san...
Zbog kojeg sam večeras izgubila dušu...
Zbog kojeg više ne vjerujem u vječne ljubavi i prinčeve na bijelom konju...
To some forgotten dream
But, how was I supposed to know
It wasn't what it seemed
And even though the last hello
Has left me on the floor
I don't believe in Romeo's and heroes anymore..."
Post je objavljen 24.10.2007. u 22:03 sati.