Marketing
Healing and return...
I odzvanjala je tako bitka u mojim ušima… bitka za čast… bitka za život. Za moj život. Šaputao je Vjetar na usnama Tišine koja me obuzimala… rekao mi je, Spavaj, sine moj… I tako je i bilo. Spavah na rukama od leda, u agoniji života. Jadno mi i ranjeno tijelo, spavalo je na postelji bijeloj… a duša mi je letjela do neba…
I dotaknuh zvijezde! Najsjajnije i najsvjetlije… najljepše… svoj cilj. U noći… u gluhoj doći gdje nema nikoga, na mračnom nebu uz mjesec snivah… svoj lijepi san… Mjesečevo tijelo jednako je blijedo bilo kao i moje… a toliko mekano kao oblak od satena, ukrašen snovima čovjeka. Čovjeka… Bićem koje se može nazvati čovjekom. Moje nade su tada… uz zvona crkvena ipak oživjela. Preda me… kročili su oni. Moji najljepši… moji najdraži… dijelovi mene kojima dajem dio svoga života, i davat ću im uvijek dio sebe.
Stajah na livadi. Čisti i blagi povjetarac opet je prohujao kroz mene… kroz moje tanke spavaće halje. Osjetih hladnoću i nemir… sna je nestalo… Iz daljine, duboko iz šume koja se protezala nasuprot mene, zemlja se zatresla. Muk i Tišina nestajali su u svojoj grozoti i ljepoti, nebo se smračilo, sivi oblaci ga prekriše…
A tada… oni su pojurili na svojim konjima… pored mene. Sa kopljima u ruci, s ponosom na licu, hrabrosti u srcu, s lukovima i strijelama na leđima, s mačevima i u oklopima… oni… svi oni bili su moji i ostali su moji… u mome srcu su nastali, kroz listove papira nastavit će živjeti. I gledah tako… kako prolaze pored mene. Svako lice okrenulo se prema meni. Svake oči pogledale su me barem jednom. I zelene… i crne… i plave… i zlatne… Svaki taj pogled taknuo mi je duh koji je i dalje spavao na mjesecu…
U trenu, pograbiše me snažne ruke jednoga oko struka i staviše me pred sebe. Srce mi je tuklo kao nikada, iz grudi moga duha htjelo je iskočiti! Sreća… tuga… neizvjesnost… što li me je prožimalo, objasniti ne znam… ali bilo je duboko, duboko poput prve spoznaje življenja. Ne trebah ni pitati kamo idu… ti ratnici, moji vitezovi… koje stvorih… ta poznata lica iz tame su izašla… da se bore za mene. Da… za mene. Za dijete puno želja. Za čovjeka koji želi još živjeti… Za onoga koji želi završiti ovu priču.
Svi stadoše na trenutak u isti tren osluškujući… Vjetar je šutio, Tišina mu nije dala da govori. Pred nama… bio je trnovit put i prostiralo se područje krvavocrvenog cvijeća… Glasovi su zapjevali duboko u mome sjećanju. Najavljivali su nešto… hoće li doći do buđenja..? Ili ću i dalje vječno snivati? …na postelji od leda? Hoću li s Đavlom dijeliti utrnule snove moje životne svijeće, ili ću pobijediti u ovom boju?
Slava bogovima poganskim! – zaoriše meni poznati glasovi… Oni podigoše u zrak svoja oružja… i tada… sklopih oči na prsima Crnog Viteza koji me vodio… jednim dijelom u smrt, drugim dijelom u život… i sklopih oči na prsima presvetog mi srebrnog mjeseca na noćnom nebu… i začuh glazbu i zvona i krik i plač i…
…nekoga kako zaziva moje ime.
Otvorih oči… a oko mene soba… hladna i mračna… ali osvanulo je i meni jutro. Ne znajući, uz rane na mome tijelu ipak… ipak je opstala osoba koja mora završiti ovu životnu priču…
Evo mene... najdraži moji... napokon se smiješim na kraju ove priče. Nadam se... da sam uspio opet s vama podijeliti dio spoznaje koje doživjeh dok spavah u dubokom snu, radi anestezije. Vidim... nekima iskreno nedostajah. Jako mi je drago radi toga, ipak ste se zaželjeli mojih priča, zar ne? Heh... ali evo... zahvaljujući svima vama i dobrim željama koje mi je Damian prenosio svakoga dana kada me posjećivao, ponovno se vratih za svoj tron (radna stolica i kompjuter)... ne pokušavajte saznati od čega bolovah... nećete saznati, jer bolovat ću cijeloga života. Ali to nije bitno. Kako jedna od mojih prijateljica kaže... Death and Healing... ide točno tim redom... Slava i vama... i bogovima poganskim!
Post je objavljen 24.10.2007. u 19:19 sati.