Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/buffyiangel

Marketing

Umrtvljenost

Image Hosted by ImageShack.us


Osim priča stavila sam vam još nekoliko spotova na dnu stranice. Rekla sam da će opet biti mračno i održavam obećanje. Ova priča je još jedan dokaz kako nije lako živjeti sa 150 godina zločina koje su počinile tvoje ruke i demonom zbog kojih si ih počinio. A i to nije baš dobra formula za miran san. Sada i bez slike ne bi bilo teško pogoditi o kome se radi, zar ne? Vrijeme radnje je neodređena sezona AtS-a nakon što se preselio u hotel.

- nakrivljeni djelovi u priči su misli


Kategorija: mračni fic, angst

Predikat: PG-15 (krvavo)

Umrtvljenost
(Numb)
by Ashley


Napomena autorice: Bazirano na istoimenoj priči iz stripa koju je napisao Brett Matthews i nacrtao Cliff Richards. Sav dijalog je izravno preuzet iz stripa «Tales of the Vampires» od Dark Comicsa i pripada njima. Nema kršenja autorskih prava. Hvala na dobroj priči, ljudi.


Mrtvo, zimsko nebo visi nad njim, pritišće ga svojom težinom. Njegov dah magli zrak dok stoji na rubu grada kraj znaka 'Dobrodošli' zamućenog sa prljavštinom i vremenom.

Njegov dugi, vuneni kaput lepeće na ledenom vjetru; podigne ovratnik da zaštiti vrat od hladnoće.

Vidi gostionicu na rubu grada i približi se teškim koracima, neodoljivo privučen.

Na vratima je natpis 'zatvoreno', ali on ih svejedno otvara.

Puno je ljudi; uglavnom obitelji. Gleda naokolo ne znajući zašto je tu ili što bi trebao raditi. Sjedne za šank gledajući u svoj odraz u ogledalu; blijeda, blijeda koža, crna odjeća, crni kaput, snijeg u kosi, tamne oči bez dna.

Prilazi mu konobarica sa notesom i olovkom u ruci. Možda je u srednjim tridesetim, užurbana, ali ljubazna, ošišane smeđe kose u bob frizuru. Pogleda ga i nasmiješi se.

«Što ćete?»

«Nisam siguran...» odgovara i shvaća da zaista nije.

«Dobro. Znam što,» odgovara i odloži notes i olovku. Posegne ispod pulta i nešto mu nalije u šalicu.

Ispred njega stavi šalicu koja se puši. «To bi trebalo biti dovoljno,» kaže mu veselo kad je on podigne.

Zatvarajući oči popije gutljaj tople tekućine nadajući se da će ga zagrijati iznutra.

Zašto mi je tako hladno?

Naglo ispljune sadržaj šalice, gusta tekućina poteče niz zid do njega. Metalni miris ispuni prostoriju i preostala krv iz šalice se izlije stvarajući malu lokvu na šanku.

On gleda ne shvačajući dok mu se potočić crvenila cijedi niz bradu.

Konobarica iživcirano digne ruke i on je pogleda sa užasom na licu.

«Što? Moja ti više nije dovoljno dobra?» vrišti na njega, njeno lice sablasno bijelo sa crnim podočnjacima, grimizni zarezi na njenim zapešćima istaknuti na blijedoj koži.

Muškarac potreseno izađe iz gostionice. Hoda bez cilja opet idući prema rubu grada i šumi koju vidi ondje.

Prati ga para njegovog daha.

«Ne možeš to raditi.»

Začuje se dječji glas iza njega i on se okrene.

«Što?»

Mala djevočica u ružičastoj, ljetnoj haljini se nasmiješi i odmahne glavom, kikice joj se njišući oko glave. Plišani zec kojeg drži u rukama zuri u njega jednim staklenim okom.

«Ne možeš vidjeti svoj dah. Koliko god se trudio,» kaže mu ona.

«Zašto ne?» kaže on.

«Zato jer si mrtav, ludice,» nasmije se kao da je to najočitiji odgovor na svijetu. «Kao ja.»

Želudac mu se digne kao da je na vrtuljku i odjednom više ne vidi svoj dah.

«Ne,» prošapće.

«Nemoj reći da si zaboravio,» djevojčica kaže nadureno udarivši nogom o tlo. «... mislim, ubio si me iako sam te toliko molila da to ne učiniš, a sad me se čak ni ne sjećaš?»

Gleda je otvorenih usta, prikovan na mjesto pogledom na njenu sivu kožu i okrvavljenu kosu. Što je najgore na njenom malom vratu su tragovi dva para zubiju.

«Kretene!» kaže glasno i nogom udari snijeg na njega. Skupi zeca kojeg je ispustila i otiđe prema šumi i dalje ljutito mrmljajući.

«Čekaj!» on zaviče podignuvši ruku i potrči za njom, malo posrčući od klizavosti leda pod snijegom.

Zastane na rubu šume podižući lice prema tamnom nebu.


«Sjećam se,» kaže tiho.

Malo dublje u šumi naiđe na ruševine koje izgledaju kao drevni hram. Prilazi srušenim stupovima, popne se uz preostale stepenice i zastane kad naiđe na vrata u podu.

Gleda u ulaz u podrum. Usred šume? Usred starih grčkih ruševina?

Plišani zec leži nahero preko drvenih vrata, stakleno oko ga još optužujuće gleda. Uhvati željeznu alku i otvori vrata.

Uniformirana vratarka pruži ruku u rukavici; dugmeta na njenoj jakni se toliko sjaje da vidi točkice pred očima.

«Karte, molim,» ljubazno mu kaže.

Poznaje je.

«Jenn - gđice Calendar?»

«Da, kad si kod toga,» odgovara zatvarajući vrata pred ledenom noći vani. «Imala sam toliko imena - otope se kad umreš. Bar za većinu nas,» ponovo ispruži ruku. «Sada, one karte...»

Stoje u dugom hodniku na podnožju velikog stepeništa. Zidovi su od sive cigle i po njima su proizvoljno smještena vrata. On se ogleda dok vatra baklji baca čudne sjene po podu.

Gđica Calendar pokazuje prema suprotnom kraju hodnika koji je tako daleko da je sakriven u sjenama.

«Samo idi hodnikom do kraja. Iako bi ti ja to ne bi trebala govoriti. I što god napravio... nemoj otvarati vrata,» kaže mu sa istim praznim smiješkom na licu.

On kimne i krene niz hodnik.

Vrata kao da mu se smiju i učini mu se da ga netko zaziva iza jednih. Ne može si pomoći i okrene se prema njima i otvori ih.

Jenny Calendar naglo izađe, njen slomljen vrat i poderana haljina scena iz noćne more koja je trajala tjednima i o kojoj se trudi ne misliti.

«Rekla sam ti da to ne radiš, Angele,» kaže mu tužno. «Zašto se ne možeš poštedjeti?»

Odmahne glavom. «Žao mi je, Jenny.»

«Ne govorim o vratima,» kaže ona, njen hladni glas odjekujući hodnikom.

Odjednom se vrata zatvore i mrtva žena nestane. Vratarka je opet uz njega.

«Poderala sam samo jednu kartu,» kaže mu i iz prednjeg džepa mu uzme preostalu kartu na koju je zaboravio.

Podere je na pola.

«Ne znam što bi trebao raditi,» Angel kaže, raširenih ruku u gesti zbunjenosti.

«Ironično da ti to kažeš...» kaže vratarica Calendar oponašajući njegov pokret rukama.

Pokaže na otvor u podu, crni, divlji vrtlog koji se pojavio niotkud.

«Padneš.»

I on to učini.

Pada kroz tamu i glas odjekuje u njegovoj glavi.

«Slab si. Znaš što to znači...»

Angel jako udari o zemlju, koljena mu podnesu glavninu udara. Otresajući bol podigne pogled kad začuje pokret u maloj prostoriji u kojoj se našao.

«Ti,» prošapće.

Angelus mu se naceri, niz očnjake mu se cijedi slina, iščekivanje jasno na njegovom licu.

«Ne, Angele, ti,» kaže rugajući mu se sa irskim naglaskom.

Angelus je lancima zavezan na zid, metalni okovi su oko njegovog vrata, ruku i nogu. Angel sjedi na podu, ne može se pokrenuti, njegov kaput raširen oko njega poput slomljenih gavranovih krila.

«Prije Plavuše, prije kose, prije duše. Ti,» ispljune Angelus dugim prstom pokazujući u Angela.

Angel ga gleda. «Uvijek si bio opsjednut kosom.»

Angelus se kratko nasmije. «Istina. Ali istina je i ostalo. Priznaj, ja sam jedino što ti je ikad dalo smjer. Poticaj. Čak i ova iritantna spasiteljsko/braniteljska faza u kojoj si sada. U srži stvari sam... ja.»

Angel počne polako ustajati.

«Osjećaš kako se oslobađam svaki put kada se opustiš ili zatvoriš oči. Oboje znamo zašto si ovdje. Samo je pitanje vremena... zašto se ne prestanemo pretvarati?»

Pruži mu ruku sa širokim, bratskim osmijehom na licu.

Angel uhvati ruku dopustivši da ga podigne.

«Imaš pravo. U svemu...» Angel odgovara, potpuno ustane i zamahne šakom prema svom alter egu.

Ali umjesto da ga udari, gurne Angelusa u zid zatvarajući mu oko zapešća okove koji su uglavljeni izravno u zid.

Demon suzi oči i trgne se naprijed koliko može, iskeženih zubiju, spreman Angelu konačno istrgnuti grlo.

Angel ga tada udari šakom u lice i on spuzne na zemlju. Krv mu se cijedi iz rasječenih usana, a okovi mu drže ruke u zraku.

Angel otiđe sa rukama u džepovima.

«...samo što to ništa ne mijenja,» završi dok nestaje u sve gušćoj magli.

Naravno, demon ne želi odustati.

«Znaš, ponekad... ponekad mislim da si ti duša koja je stavljena u mene. Da je to sve što si ti - duša. Ništa više. Pa reci mi, Angel. Iz dubine srca... što vidiš kad se pogledaš u zrcalo?»

*

Angel se naglo uspravi na krevetu. Plahte su zarolane oko njega. Zastori se njišu pod noćnim povjetarcem. Uvuče nekoliko nepotrebnih udaha, smirujući se.

Ustaje dok mu mali drhtaj prolazi kroz tijelo i ruke. Upali svjetlo i bosim nogama hoda do dugog zida nasuprot krevetu. Tamo stoji nepomično ispred velikog zrcala.

Reci mi, Angele, što vidiš kad se pogledaš u zrcalo?

Gleda okrenuvši glavu i prelazi rukom preko svoje sjene na zidu. Zrcalo mu uzvraća pogled, odražavajući samo sobu i namještaj.

Polako se okrene uzevši ostavljeni gornji dio pidžame i navuče ga preko glave. Ignorira otvorene prozore iza zavjesa i cvrkut prvih jutarnjih ptica.

Ugasi svjetlo i soba utone u tamu pred zoru.

Iz dubine srca, što vidiš kad se pogledaš u zrcalo?

Što vidiš?

Što?


Umota se u svoje hladne plahte i ne odgovara na pitanje koje ga opsjeda otkad zna za sebe.

I dok tone u san mali glas koji se smatra Angelom odgovara u njemu.

Ništa.


kraj


Post je objavljen 24.10.2007. u 11:03 sati.