Britka je ta predrasuda. Koju ljudi nose u stražnjim džepovima svojih hlača. U torbicama. U sakoima i kaputićima. U svojim rukama. Novčanicima. Punih papirnatih predrasuda. Ili praznih. Jer vape za njima. Ima mjesta. Treba se popuniti praznina. U pomoć priskače gomila. Razuzdana i zveckava. Sudara se. Kotrlja.
Ni ona nije zadovoljna.
Lijepa je to pomisao. Biti iznad toga. Okružiti se materijama a shvaćati malenkost njihovog značenja. Birati. Znati birati. I odabrati. Sebe povrh, čvrstoga, opipljivoga. Jer ono JA sazdano je od nevidljivoga. Usmenog. Osjetilnog. Opaženog. Duha? Kako li se naziva vjeroispovijest sebe samoga?
Glupost?
Ego?
Stvarnost?
Neizbježno, kako god. Čovjek mora vjerovati u sebe. I kad ne vjeruje. On uvijek vjeruje u nešto. Makar u toplinu svog daha kojom dokazuje prisustvo života.
Priznanje ili negiranje težak je, odnosno lak čin.
Življenje s njime mnogo je veća posljedica.
Post je objavljen 23.10.2007. u 23:09 sati.