Piše: Tomislav Vuković
U prevladavajućem selektivnom odnosu prema civilnim žrtvama u Domovinskom ratu, koji se danas bezobzirno nameće hrvatskoj javnosti, donosimo potresne priče o stradalim hrvatskim obiteljima. Te hrvatske žrtve, zaboravljene od većeg dijela domaće i svjetske javnosti, hrvatski narod ne smije zaboraviti!
Tri ugašene nade Špoljarića
Topovska ili tenkovska granata ispaljena sa srpskih položaja 26. rujna 1991. na autokamp u Grabovcu nedaleko od Plitvičkih jezera, kamo su se sklonile prestrašene žene s djecom iz okolnih hrvatskih sela i zaselaka, ubila je troje malodobne djece iz sela Korana-Špoljarići: tromjesečnog Ivana Špoljarića, šesnaestogodišnju Josipu Špoljarić i sedamnaestogodišnju Dubravku Špoljarić.
Milan je kao iskusni hrvatski branitelj, pripadnik Rakovečke bojne, koji je »progurao« mnoštvo ratnih dana i koji je sudjelovao u Oluji, uvjeren da je kobna granata ispaljena predvečer oko 19 sati bila navođena. Naime, po iskazima svjedoka prve dvije granate su promašile cilj, jedna se od njih neekslodirana zarila u beton nedaleko od drvenih kućica, a tek je treća pogodila sobu br. 12 u drvenome bungalovu »Jelena«. Dakle, riječ je o točno unaprijed odabranoj meti.
Nije potrebna prevelika domišljatost da se zaključi kako nešto »ne štima« u slučaju kada netko gotovo svaki dan prolazi pored rodnoga sela, roditeljske kuće i nekadašnjeg ognjišta, oko kojega je zasnovao i vlastitu obitelj, a ne posjećuje ih rado. Prva pomisao bi, najvjerojatnije, bila kako je riječ o nekakvim nesređenim obiteljskim odnosima, neriješenom nasljedstvu, svađi sa susjedima i slično. Međutim, mogu postojati i puno dublji, teži i krvavo bolniji razlozi, zbog kojih je takvu osobu potrebno promotriti s daleko više opreza, razumijevanja i ljudske topline.
JNA i susjedi Srbi na »istome zadatku«
Jedan od njih je i četrdesetpetogodišnji Milan Špoljarić, koji stanuje u gradskoj četvrti Jamadol u Karlovcu i svakoga dana odlazi u obrtničku školu u Korenicu gdje predaje kuharstvo. Putujući tako svakodnevno glasovitom starom »ličkom magistralom« prolazi pored, u zemljopisnom smislu, sela iz bajke, koje u nazivu ima prezime njegova obiteljskog stabla - Korana-Špoljarići. Smješteno je s desne strane ceste prema Plitivičkim jezerima, nakon poznatog turističkog odredišta autokampa Grabovac, u prekrasnoj udolini između visokih ličkih brda, uz bistru i brzu rječicu na kojoj ljepotom plijene obnovljeni stari drveni most i vodenica. Tko bi i pomislio da je taj kutak raja zemaljskog u zemlji Hrvatskoj iznutra tako strašno narušen i da je pretvoren u mjesto ugašenih nada. Kao i svugdje u svijetu, takvo zlodjelo nad ljudima i prirodom može učiniti samo Zlo usađeno u ljudska srca. Topovska ili tenkovska granata ispaljena sa srpskih položaja 26. rujna 1991. na autokamp u Grabovcu, kamo su se sklonile prestrašene žene s djecom iz okolnih hrvatskih sela i zaselaka, ugasila je tri mlada života, tri nade tri obitelji Špoljarića. Na licu mjesta poginuli su tromjesečni Ivan Špoljarić, šesnaestogodišnja Josipa Špoljarić i sedamnaestogodišnja Dubravka Špoljarić. Milan Špoljarić je tada imao dvadeset devet godina i s ostalim je muškarcima bio u selu čuvajući kuće i stoku, dok se supruga Petra s malim Ivanom, zajedno s ostalim ženama i djecom sklonila u »sigurniji« Grabovac. Mislili su da je bolje biti na čistini uz glavnu cestu bliže tzv. JNA, čiji su se vojnici ukopali kod mosta, što nije bilo daleko od njih. Nisu, nažalost, tada još slutili da su oni zapravo u dosluhu s naoružanim Srbima iz susjednih sela na »istome zadatku«.
Srpski povratnici bez riječi
Uz troje poginulih, nekolicina je bilo teže i lakše ranjena, među kojima i Petra, koja je prevezena u bihaćku bolnicu. Milanova majka Zora se s njegovim drugim sinom dvoipolgodišnjim Rafaelom na svu sreću sklonila k sestri nedaleko od autokampa jer bi obiteljska tragedija bila, vjerojatno, još veća. Milan je kao iskusni hrvatski branitelj, pripadnik Rakovečke bojne, koji je »progurao« mnoštvo ratnih dana i koji je sudjelovao u »Oluji«, uvjeren da je kobna granata ispaljena predvečer oko 19 sati bila navođena. Naime, po iskazima svjedoka prve dvije granate promašile su cilj. Jedna se od njih neekslodirana zarila u beton nedaleko od drvenih kućica, a tek je treća pogodila sobu br. 12 u drvenome bungalovu »Jelena«. Dakle, riječ je o točno unaprijed odabranoj meti. Vijest o pogibelji troje mališana muškarci su u Korani-Špoljarićima saznali sutradan ujutro. Tu Milanu nakratko ponestaju riječi, stišće zube kao da mu netko utrobu raspara, a pogled mu besciljno luta u neku daleku točku... Vidio je, kaže, svog Ivana »neobrađenog« tj. prije liječničke i mrtvozorničke inetrvencije, u mrtvačnici slunjskoga doma zdravlja i zahvaljuje Bogu samo na jednome - da ga je u tim trenucima sačuvao donekle normalnoga, pri zdravom razumu. Bio je nazočan i na sprovodu, koji je vodio tadašnji župnik Drežnik-Grada, čijoj je župi selo pripadalo, Josip Bogović.
Svjestan je da ga mnogi ne mogu razumjeti ali jednostavno nema snage otići u svoje selo, u kojem više nema njegove obitelji, nema starih roditelja koji su u međuvremenu umrli i u kojemu su nestala sjećanja na idilično i bezbrižno djetinjstvo i mladost. No, u njemu nema mržnje iako ga, kaže, boli što mu nitko od srpskih povratnika, koji su svojedobno bili na »drugoj strani« kada je ispaljena granata, nije dosada znao ili htio odgovoriti ni jednom riječi na njegova pitanja: Tko je to učinio, odakle, zbog čega...?
Dubravkin lik na prijateljičinoj slici
Danas u Korani-Špoljarićima živi tek desetak obitelji u obnovljenim kućama jer su nakon protjerivanja svih Hrvata s toga područja sve bile opljačkane i spaljene. U jednoj je od njih i Zlatko Špoljarić sa suprugom Ljubicom rođenom u obližnjem selu Korana-Luketići, koji su zlokobnoga dana u rujnu 1991. izgubili također najmlađe dijete Dubravku, koja je sa svojih sedamnaest godina bila najstarija među žrtvama. Lijepa, bezbrižna i vesela, završila je srednju ugostiteljsku školu u Korenici, zaposlila se u praonici rublja u Plitvicama, imala je, kažu, i simpatiju, rado se družila s vršnjacima, pomagala je roditeljima, išla u drežničku župnu crkvu sv. Antuna Padovanskoga gdje je primila prvu pričest i krizmu. Danas počiva u zajedničkoj grobnici s dvoje mlađih prezimenjaka iz susjedstva. Roditeljima od nje nije ostalo ništa, njezin se lik nalazi tek na jednoj sačuvanoj slici, koju ljubomorno čuva njezina prijateljica. Zlatko podsjeća da je za razliku od ostaloga dijela Hrvatske, koji je ostao šokiran zbivanjima na »krvavi Uskrs 1991.« misleći da je riječ tek o nekontroliranom i izoliranom incidentu, za malobrojne Hrvate plitvičkoga kraja već toga dana započeo stvarni rat. Rat protiv njihovih života, domova i svega što je svjedočilo o njihovoj nazočnosti na tim prostorima. Šira (i hrvatska) javnost pojma nije imala da su već nedugo nakon toga naoružani srpski susjedi odmah krenuli u popisivanje mještana, posebice muških, u hrvatskim selima. Po noći je rijetko tko smio ostati u kućama, u njih se iz šume vraćalo u ranim jutarnjim satima jer se ubrzo proširila vijest o masakrima uhićenih civila u selima Poljanak i Vukovići. Od tvrdog Ličanina Zlatka nitko ne može izvući ni riječ o njegovu uhićenju, maltretiranju i mučenju od strane četnika, nakon čega je jedva ostao živ. Kad žena Ljubica počne opisivati kako je izgledao kada je dovezen natrag u selo, on je naglo i ošto prekine.
Najmlađa hrvatska žrtva srpskih okupatora
U susjednoj kući Petra i Ljubice Špoljarić ne žele previše govoriti o također najmlađem izgubljenom djetetu, šesnaestogodišnjoj Josipi. Tek da je završila drugi razred srednje tekstilne škole u Slunju i da je bila, razumije se, miljenica starijih sestara Katarine i Ankice, te brata Roberta. Stjecajem okolnosti majka nije ni mogla doći na sprovod, na njemu je bio samo otac s troje djece. Sjećanje na te trenutke stvaraju nepodnošljivu bol ne samo kod Josipinih najbližih, nego se čini da nju osjećaju i obližnji potok, vodenica, šume, janjci i kokoši, i sva stvorenja Božja, ona kao da razdire cijelu Liku! A kako i ne bi kada su Josipa, Dubravka i Ivan bili najmlađa djeca u svojim obiteljima! Premda oni na prvi pogled »iskaču« iz svih dosadašnjih priča o stradalim hrvatskim obiteljima, oni su spomenuti jer prema jednoj narodnoj izreci, koja bez obzira što je izrasla u drugome podneblju i tradiciji, izvanredno jasno govori o bîti obiteljskih odnosa - Onaj tko je ubio najmlađe dijete, ubio je i sve druge članove njegove obitelji! Osim toga, tromjesečni je Ivan, najvjerojatnije, i najmlađa hrvatska žrtva tijekom srpske agresije i okupacije.
Prenosimo:Glas Koncila
Post je objavljen 12.11.2007. u 07:00 sati.