Nekada sam nakon nekih velikih dogadjaja u svom zivotu mjenjala frizuru, boju ili duljinu kose, danas mjenjam dizajn.
Mozda i ne bih da danas sasvim slucajno, nakon mjeseci i mjeseci trazenja nisam naisla na ovaj. Bas kao stvoren za moju promjenu...
Pruzas mi svoje srce na dlanu... bas onda kada ga najvise trebam... bas onda kada ces mi najvise faliti... bas onda kada si mi ga stvarno pruzio...
Da budem hrabra i strpljiva... nesto poput obecanja i zagrljaja... da me cuva i tjesi dok si daleko.
Da li postoji rijec za osjecaj u kojem su isprepleteni: sreca, tuga, ceznja, nemir i strah?
Iako sam mjesecima znala da ce jucer doci, tek sam prekjucer postala svijesna da je stvarno dosao taj dan kojem sam se veselila i kojeg sam se istovremeno bojala.
Ne volim oprostaje i pokusala sam se smijati i biti sretna... zbog tebe. Ali drhtaji i tuga su ipak bili jaci tu vecer...
Samo sam se sklupcala uz tebe i slusala otkucaje nekog zamisljenog sata.
Nisam zeljela jutro... a istovremeno sam ga zeljela vise od svega...
Zamor oko nas umarao me i samo sam zeljela da mogu odvesti nas u neku drugu dimenziju. U neki samo nas svemir. Ali koliko god jako to zeljela zamor nije nestajao i samo tvoj glas i moja glava na tvom ramenu smirivali su drhtaje...
Ne volim oprostaje... ali kada je jutro doslo i kada si drzao moju ruku u svojoj znala sam da se desava nesto veliko. Vece od tog privremenog oprostaja.
Izasao si iz auta i gledala sam kako posljednji puta odlazis na tu adresu. Gledala sam kako otkljucavas vrata i iz nekog potpuno sebicnog razloga postala sam sretna. I znala sam da nakon toga vise nista nece biti isto.
Vrijeme je za promjene...
Sretna sam... malo i izgubljena...
Znam kako ce izgledati moje sutra... a onda opet ne znam...
Malo se bojim...
Malo sam nemirna...
I puno ceznutljiva...
Mozemo mi to, jel' da?
Post je objavljen 20.10.2007. u 12:01 sati.