Još jedno rano buđenje u nizu, doručak i napuštamo otok Amantaní. Pozdravljam se s Alfonsom, Teófilom i Celistenom s obećanjem da ću im poslati slike kad dođem doma.
Trosatno vožnja brodom dijeli nas od drugog bisera jezera Titicaca - otoka Taquile. Sličan, a opet različit od Amantaníja. Ljudi su ovdje puno zatvoreniji i nepovjerljiviji prema strancima. Razgled je započeo na jednoj strani otoka usponom do glavnog seoskog trga i potom nastavljen planinarenjem po otoku, ručkom u jednom od lokalnih restorana (juha od quinue, pržena pastrva s pomfritom i mješani čaj od koke i muńe) i spustom niz 549 stepenica do glavne luke gdje nas je čekao brod. Posvuda su se pružale prekrasne slike Taquilea, jezera i drugih otoka.
Taquile je manji od Amantaníja i ima manje stanovnika - oko 2500. Njegovi stanovnici strogo poštuju utvrđena pravila. Npr. vjeruju u čistoću svoje zajednice pa je ženidba moguća samo među stanovnicima Taquilea. Ženidba s nekim izvan otoka smrtni je grijeh. To znači onečišćenje njihove arijanske krvi. Prema seksu su "Taquileani" veoma otvoreni. Biti u braku i imati ljubavnika ili dva ili tri normalna je stvar. Svi znaju za ljubavnike, čak i muž odnosno žena. Ako žena ostane trudna s ljubavnikom, ljubavnik će otići kod njenog muža i novcem ili slično srediti situaciju. Muž će odgajati to dijete, koje nije njegovo, kao svoje i dijete će vjerovatno za 15-tak godina saznati da osoba za koje je mislilo da je njegov/njezin otac, to zapravo i nije. Na ovom otoku muškarci pletu i u mnogim suvenirnicama se to moglo i primjetiti. Ondje rade pretežno muškarci i pletu. Jedna od tipičnih torbica na otoku je ona pletena za lišće koke. Muškarci s Taquilea se ne pozdravljaju rukovanjem, već izmjenjuju lišće koke iz svojih torbica. Ako nemaju slučajno torbicu, onda se koka nalazi u njihovoj kapi i procedura je ista. Ženidba je također veoma zanimljiva. Muškarac i žena odlaze do jezera, ulaze u vodu do koljena. Žena uzima muškarčevu crveno-bijelu kapu i stavlja u nju vodu. Ako se voda zadrži više od pet sekundi, znači da je muškarac spreman da osnuje i brine se o obitelji. Čudan je ovo narod...
Odlučio sam da ipak ne ostanem dodatno noćenje na Taquileu. Dva dana bila su mi dovoljna da steknem uvid u život otočnih zajednica te da se odmorim i razmislim o nekim stvarima.
Povratak u Puno se pretvorio u pravu malu avanturu. Otprilike na polovici trosatne vožnje prema Punu pokvario se brod. Kapetan/"mehaničar" pokušavao je sat i pol popraviti brod, ali neuspješno. Ostali su brodovi prolazili, turisti nas slikali, a struje su gotovo odnijele brod na obalu. U jednom smo trenutku bili samo metar udaljeni od obale. Problem s brodovima na jezeru Titicaca je motor koji nema dovoljno zraka budući da je jezero na velikoj nadmorskoj visini. U svaki od brodova ugradili su jače motore, uglavnom one od kamiona, ali nekad ni oni ne pomažu. Kao u našem slučaju. Ovaj kvar me podsjetio na prošlogodišnji kvar autobusa usred noći u malijskoj savani. Nakon sat i pol vremena "popravljanja", naš "mehaničar" je konačno odustao i dopustio dvama brodovima da naš stave u sendvič i odvuku nas do Puna. U Puno smo stigli sa sat i pol zakašnjenja. Dogovorio sam se s ekipom s izleta da odemo na večeru u jedan od boljih restorana u Punu - "Flores del lago". Probao sam goveđi steak u umaku od pisca i crnog vina. Steak je bio odličan, mekan i veoma ukusan. Razgovarali smo i zezali se oko dva sata, a onda se rastali. Sutra svi imamo rane autobuse iz Puna prema različitim destinacijama, uglavnom La Pazu. I ja sutra napuštam Peru i ulazim u Boliviju...
Post je objavljen 29.09.2005. u 21:51 sati.