Marketing
Pismo prijateljici
Cijeli dan o ovom razmišljam.
Da cijeli dan, cijeli tjedan.
Znaš, stvarno bih voljela da pročitaš ovo ovdje. Možda bi shvatila moje postupke koji će se dogoditi, sigurno.
Ja ću ih pokrenuti. Odnosno vi ste ih pokrenuli. Sada nema nazad. Nikako.
Ono što se dogodilo prije par dana - znaš, izbacilo me iz takta. Izbacilo me iz moje sigurnosti, iz ove zaštite koju sam stvarala za sebe i svoju obitelj. Prvenstveno za svoju djecu. Nekako se to rasplinulo kao balon od sapunice.
Kako da ja tebi objasnim i kažem što se dogodilo?
Kako bi ti to uopće mogla razumjeti? Ja ne bih razumjela. Stvarno ne bih. Pa svatko od nas u svom djetetu vidi ideal i svoju presliku.
Kako da ti ja kažem da on nije svoj?
Nema načina. Ja to znam.
Ali isto tako shvati da ja ne mogu preći preko toga. Ne mogu. To što je bilo, prestrašno je i preogromno i preopasno i pre....
Ne znam što da napravim. Iskreno ne znam. Voljela bih da postoji čarobni štapić, da mogu izbrisati ono što se dogodilo, da to jednostavno nestane.
Nisam mislila da ću ikada morati donositi ovakve odluke. Teške, prokleto teške.
Što reći? Kada bi bilo razuma i pameti, kada bi moglo biti ono što ne može, kada bi bila samo malo naivnija pa da mislim da će proći lagano, kada bi...
Nažalost, nema bajki. Ovo što se dogodilo nije fer, nije pošteno, nije se smjelo dogoditi, to se događa drugima ne nama. To nismo mi, to se događa negdje gdje žive drugačiji ljudi, iskvareni, pokvareni, sebični, nehumani, ljudi bez emocija i sa zmijom u sebi.
A eto, dogodilo se ovdje.
Nažalost.
Nažalost.
Ne znam što da napravim, ne znam......
Post je objavljen 19.10.2007. u 18:28 sati.