Na putu do kuće prolazim drvoredom, debeli sloj lišća šušti mi pod nogama. Crvene, žute, zlačane boje nestaju i prestaju i sve je smeđe, beživotno, trulo. I nebo je sivo, ni ptica više nema i sve kao da prestaje i sve kao da nestaje …
Hladan vjetar što šiba u lice kao da me tjera, kao požuruje želi da se uvučem u kuću, želi da tugujem. Vjetar vuče crne oblake, prolazi do kostiju i guši me. Promrzle kože, ledenih prstiju, al ne dam se. Sa svakim novim naletom korak se produžuje, ubrzava, al ne dam se.
I dok borimo se, vjetar i ja, krajičkom oka hvatam boje, festival zvukova i mirise, radost življenja. Različiti mirisi zimnica miješaju se, a iz izloga obližnje slastičarnice naziru se kolači od kestena, vruća čokolada puši se i lijepo je…
Trulež pod nogama, a slast u očima, mirisi i slike isprepliću se. Prženi šećer i cimet, medenjaci i topli čaj, kuhano vino i prvi kristaliči leda na prozoru, djetinjstvo…
I prije nego li zaspim i prije nego zaklopim oči, želim još malo živjeti, želim još malo uživati …
Post je objavljen 19.10.2007. u 08:21 sati.