Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/adwocatusdyabolly

Marketing

Neaktualni napis, pojavnost 1. – Fortuna Imperatrix Mundi, iliti Staro i novo

Otresti... protresti...

Odvući se od nečega što se do jučer... pa čak i jutros nazivalo sudbinom... Semiotika kaže... odreći se... ja kažem... dobro... u redu...

A onda razmislim i kažem... 'OK... A zašto?' Ne želim polemizirati... već samo reći... želim se nadoštukati na njene misli, na njen diskurs i reći riječ-dvije o podložnosti...

Podložnost je definitivno precijenjena... sjećam se da su prije nekih dvadesetak godina, nekako u doba oko ili neposredno nakon sarajevske zimske olimpijade klizački par Natalija Bestemijanova-Andrej Bukin plesali na Albinonijev Adagio... Ples je bio prilično patetičan, no u svoj svojoj patetičnosti, imao je nečega strašnog... ta podložnost, gotovo morbidne podvrste... koja je zračila iz svakog njihovog pokreta... I tada sam shvatio da, iako sam Adagio zavolio prateći te slike, da u svojoj biti, Adagio predstavlja upravo negaciju istoga... negaciju te bolesne podložnosti… Sjećam se kada sam isti taj Adagio godinama kasnije prepoznao kod The Doorsa... i kako me je fascinirala ta bezvremenost teme, ta mogućnost da se tema prezentira kroz različite glazbene stilove, kroz različite izričaje… na različite načine, a da opet bude ista… bezvremenska…

E sada… kako jedna tema može postati bezvremenska??? Kako se, u stvari, isključuje komponenta vremena??? Eto, kako je to vjerno dočarao moj velepoštovani prijatelj MadDog:

'- Sada. – reče Lucifer i karakterističnim pokretom ruke, nepotrebnim po mom skromnom mišljenju, ali time barem pridonosi teatralnosti, zaustavi vrijeme.
U znak protesta Vrijeme potiho opsuje.'
(locus citatum:Deus ex Machina, by MadDog)

The Doors – Albinoni's Adagio in G Minor

… što me, u stvari, dovodi i do druge, isto tako bitne teme… dakle, svojevrsne transliteracije klasike, jedne jako drage mi kompozicije… opet na svojevrsni način glazbe koja je nastala pod istim krovom, unutar istog korpusa … a prenio ju je Ray Manzarek (nekoć klavijaturista The Doors-a)… dakle, Carmina Burana, Carl Orff – ovaj put u klasičnoj izvedbi… dakako najmarkantnija tema: O Fortuna Imperatrix



i konačno:


Ana Rucner, Kvartet Rucner & Lado - O Fortuna Imperatrix

Dugo sam se premišljao da li da uz post stavim i ovu verziju… iako nisam pobornik techna i njegovih ritmova, niti Lada kao takvoga, ali jesam Ane Rucner… ova je verzija ipak, na neki način posebna, i razveselila me je fuzijom raznih utjecaja… prije svega tradicijskih, i to u onolikoj mjeri koliko je to podnošljivo… Dakle… u tome se i očituje sukus spoja starog i novog…

Srdačan pozdrav svima…


Post je objavljen 17.10.2007. u 18:34 sati.