Do prije pola godine bila sam imuna na stradavanja,pogiblje,smrti. Razmišljam kako razmaci otkucavanja srca podliježu nepoznatim zakonima,tako i ja;tipična mijena ljudskog ponašanja. Sjećam se kako mi se duša raspala površinom golemog oceana kada si nastradao. Osvrnem li se dublje u sjećanja prožme me tjeskoba osjećaja kako padaš, nakon pucnja iz pištolja kako ti se krv slijeva niz glavu,zatim tišina i pogled kroz staklo u bolnici na tvoj krevet. Skrivala sam se u kutu bola i opijala se riječima što su mi čitale suze i govorile mi šapatom. Znala sam da postoji tišina kojoj mogu umaknuti.
Bez mjeseca,ova je listopadska noć više živa zbog zvijezda. Njezina tama namirisana slabim dahom borovih iglica,mirisom vlažne zemlje i nevidljivim zelenilom trave. Tišina je; ali tišina koja diše nekim dahom mora i,u tankoj i oštroj galami vjetra,uporno,neprekidno, pjeva istu pjesmu o svojoj vlastitoj dubokoj savršenosti. Tamo daleko prolazi vlak poput dugog umiljavanja, krećući se nježno, s nepopustljivom blagošću, kroz toplo i živo tijelo noći.
I sada ponovno smrt,mladog pjevača. Pogodilo me,dakako...
Sjajni ljudi uvijek prebrzo odu....
Dodatak
Ne znam koliko ste shvatili ili ne; ali samo zadnje tri rečenice su posvećene Toši....A ovaj cijeli post je moj osvrt na ono što se dogodilo mojoj voljenoj osobi,mojoj ljubavi, mom životu u jednom trenutku kako sam mogla s njim sve izgubiti ali nisam jer ipak postoji nešto više od nas samih što nas veže zajedno i na zemlji....
Post je objavljen 17.10.2007. u 18:02 sati.